Sveta Kata zatvorila je vrata još jedne godine koja je bila posebna na svoj način. S mirisima jutra počele su zornice, okupljanja na svakodnevnu ranojutarnju zajedničku molitvu u pripravi za dolazak Božića. Ta ugodna svježina istovremeno probuđuje i smiruje. Svi kao da se zatvaraju u svojevrsnu osobnu meditaciju, ali zajedno, u prostoru crkve. Zajedno, a svatko sam sa sobom i svojim promišljanjima o prošloj godini i budućoj koja dolazi. Predivno zaustavljanje na kraju i na novom početku godine. Mir, svježina, tišina i molitvene pjesme koje svi znaju. Svojevrsna žrtva i poklon svakome. Biti budan u sabranoj tišini. Analizirati što smo, kako smo, što još nismo, možda još stignemo do kraja godine, što možemo i što bismo htjeli… Sve. Promisliti o sebi, o svima oko sebe s kojima smo povezani.
Prijateljica ima običaj izrađivati neobične adventske kalendare za svoje kćeri koji se sastoje od zadataka za svaki dan do Božića. Sadrže poruke, na primjer „Danas nazovi baku, tetu ili sestričnu…” ili „Pošalji čestitku kumi”, „Pospremi sobu, dolazi najvažniji gost”, „Reci mami da je puno voliš”, „Ispeci kolačiće s medom”…
Ta kuma jedna je od rijetkih koja ne šalje SMS-ove nego još uvijek šalje prekrasne božićne čestitke. Već sada se radujemo njezinoj originalnoj čestitki i očekujemo je. Mi njoj već dugo nismo napisali čestitku, ali smo to odlučili ove godine učiniti, kao i drugima naročito posebnima. Pisat ćemo ih zajedno. Izradit ćemo svoj adventski vjenčić i vjenčić za vrata. Ove godine ih nećemo kupovati. Svatko će staviti u njega nešto što voli i što označava cijelu proteklu godinu. Na Barbaru ćemo posijati pšenicu. Smišljamo već sada poklone i za Svetoga Nikolu. Upalit ćemo svjećice za Svetu Luciju… Nema veze što nismo više djeca. Taj običaj i sitnice koje stanu u čizmicu donose toliko radosti! Zašto ne? Zašto si ne bismo poklonili sitnu radost, orahe, bademe, lješnjake, suhe smokve… Ispeći ćemo medenjake, pogaču za Badnjak. Dodati po jedan novi ukras na božićno drvce…
Prošle godine smo onako usput okitili jelku. U to doba smo se plašili epidemije, bio je potres, sve je bilo važnije od običaja. No, ove godine je drukčije. Još više se bojimo epidemije i moguće bolesti, ali usprkos tome, odlučili smo da nam neće pokvariti ni došašće ni Božić. Baš zato ćemo još budnije moliti i još pažljivije njegovati svaki i najmanji predivni adventski običaj. Još dok smo razgovarali o tim planovima, strah je gotovo nestao. Neće nam jedan virus oteti običaje.
Mise zornice čine ovo vrijeme posebno svetim. Sve je svečanije i budnije. Zbog ranijega buđenja, zbog zajedništva, zbog pjesama i moćnih molitvi. Molitvi za blagoslov prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, za ozdravljenje i obraćenje. Tako je dobro što postoje ti običaji.
Kao da je tih mjesec dana nekako posebno osvijetljeno u cijelom kalendaru. A svjetiljke u noći mogu privući i različite noćne leptire i one kojima se to baš i ne sviđa. Što jače svjetlo, više mušica privlači. Zato treba još snažnije i češće moliti, moliti, samo moliti i biti budan u iščekivanju. Najsnažnije su zajedničke molitve. Nekad se znalo učiniti da i cijela crkvica svijetli u noći dok idemo k njoj. Ta snažna molitva je žrtva i zalog za sigurno pospremanje prošlosti kao i za bolju budućnost.
Kada započnu zornice, kao da se cijeli svijet zaustavi i zavlada mir, jutarnji mir koji se produži cijeloga dana i cijeloga mjeseca. Tako i treba biti. To je i vrijeme za primanje nagrade za vrijedni rad i trud tijekom cijele godine. Ako smo stalno u pokretu, ne možemo primiti darove Duha. Zato se moramo zaustaviti i smiriti. Ovo je pravo vrijeme za darivanje, ali i za primanje zasluženih darova.
Zornice i zajednička molitva osnažuju svakoga od nas i sve oko nas. Svi izazovi koji dolaze ne čine se više tako teškima i nerješivima. Sve čime smo bili nezadovoljni ne čini se više tako lošim i pogrešnim jer se vidi i način kako ispraviti ili popraviti. Čišćenje prostora u nama i oko nas oslobađa nepotrebnih viškova i ostavlja mjesta za nove vrijedne stvari ili ideje. Stoga je dobro početi iz početka, sa zornicama.
