Božja milost ima prvenstvo u našem duhovnom životu. Krist nam je stalno potreban na putu obraćenja i čišćenja. Bez njega ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15,5). Zbog naše grešne naravi stalno smo u napasti da se, umjesto na Krista i njegovu pomoć, oslanjamo na sebe i svoje sposobnosti. Zapamtimo da je primat Božje milosti i naš odgovor vjere na tu milost zapravo temelj i preduvjet duhovnoga života i spasenja. O tome nam jasno svjedoče Biblija i životi svetaca. Posebno Pavao ističe u Poslanici Efežanima 2,1-10 da je spasenje Božji dar koji ne možemo zaslužiti nego samo primiti sa zahvalnošću i vjerom. Bez Krista smo svi duhovno mrtvi, robujemo grijehu i zaslužujemo Božju kaznu i pakao. „Ali Bog, bogat milosrđem”, nudi nam spasenje u Kristu i otvara nam vrata raja. Pavao jasno kaže: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Isusu Kristu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo” (Ef 2,8-10). Dakle, spasenje nije posljedica naših napora ni nagrada za naš trud. Ono je čisti Božji dar. Ne može se zaslužiti nego primiti u poniznosti i vjeri. Spasenje dolazi u onu dušu koja se odrekla oholosti i pouzdanja u samu sebe. Nakon što smo se obratili, odnosno spoznali da smo grešni i priznali da ne možemo sami izići iz svoje grešnosti, te povjerovali, odnosno prihvatili dar milosti, oproštenja i novoga života u Kristu, tek tada možemo živjeti u skladu s tim darom i činiti dobra djela. No čak i ta dobra djela koja smo dužni činiti kao kršćani – molitva, djela milosrđa, praštanje, služenje i poslanje – jesu Božji dar, odnosno Bog ih je unaprijed pripremio za nas. Drugim riječima, naše duhovno putovanje počinje prihvaćanjem Božje milosti u vjeri, ali se isto tako nastavlja uz Božju milost i dovršava u slavi po istoj Božjoj milosti.
O ovoj temeljnoj istini duhovnoga života, odnosno o istini „prvenstva milosti”, svjedoči nam, osim Terezije i Augustina, i Franjo Saleški u svojoj poznatoj knjizi Teotim. On kaže da nas naša dobra djela vode u nebo, ali ne zato što smo ih mi činili nego zato što su „obojena Krvlju Kristovom”, zato što su „natopljena ljubavlju Duha Svetoga”. Stoga moramo priznati da „početak, napredak i svršetak svega dobra” koje činimo ovise o Božjem milosrđu i milosti. Isto tako Terezija od Djeteta Isusa u svojoj autobiografiji Povijest jedne duše stalno naglašava da njezina životna pripovijest nije priča o njezinoj volji i naporima, nego „o milosrđu Gospodnjem”. Pored ostaloga, spominje kako ju je u ranom djetinjstvu Božja milost spasila od tame i očaja nakon gubitka voljenih osoba. Prvo joj je umrla majka kad je imala četiri godine, a nakon toga gubi i „drugu majku”, sestru Paulinu koja odlazi u samostan. Božja milost ju je tada „spasila” preko obiteljskoga Gospina kipa. Naime, Gospa joj je uputila osmijeh pun ljubavi i nježnosti. To ju je „preporodilo na život”. Uvijek je bila svjesna da se svetost, na koju smo svi pozvani, postiže samo zahvaljujući Božjoj milosti. I Bernard iz Clairvauxa u svojim propovijedima O Pjesmi nad pjesmama stalno svjedoči o prvenstvu milosti na duhovnom putovanju. Govori da se svetost ne postiže marom nego darom, ne po naravi nego po milosti. Također nas upozorava da se najveće dobro koje smo primili – nezaslužena Božja milost – može pretvoriti u najveće zlo, u oholost koja smatra da su Božji darovi naše djelo ili zasluga. Pita se ima li što opakije od stvorenja koje sebi prisvaja slavu svoga Stvoritelja. Zato, svjesni primata milosti i vjere, molimo: „Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj…” (Ps 115,1).
