Početna stranica » Zločin se ne isplati

Zločin se ne isplati

213 pregleda

Umijeće obmanjivanja korisnije je od umijeća razotkrivanja, barem ako se bavimo nečasnim poslovima i uživamo u društvu nečasnih ljudi. Ali ako se ne ubrajamo među takve, ili se ne želimo ubrajati, Nash izdaje važno upozorenje: zločin se ne isplati

„Mislite da je Nerona, kad god bi nekoga mučenika bacio lavovima, spopao nastup kajanja, i da je rekao: Dosta?”, pita se najbolji američki humoristični pjesnik 20. stoljeća, Frederic Ogden Nash, i odmah odgovara: „Koješta, jedini pokajnik u cijelom Koloseju bio je baš taj mučenik, koji je predbacivao sebi što je dremuckao za vrijeme molitve druge nedjelje poslije velikoga posta.”

Kajanje zahvaća malene, a ne velike; kaju se pravedni, a ne grešnici; kaju se potlačeni, a ne tlačitelji. Tu činjenicu učimo u povijesti, slušamo o njoj na vijestima, gledamo je u svojoj okolini. Imperijalistička carstva, podignuta na osvajanju, i održavana pljačkom i robovskim radom, predstavljaju se kao veličanstvene tvorevine; totalitaristički režimi koji su zabranjivali sve osim veličanja dragoga vođe, radije su se urušili, povukavši za sobom milijune žrtava, nego priznali zabludu; nevjerojatni razmjeri korupcije kod nas saznaju se tek kada policija nekoga slučajno uhiti, a ni tada podmićeni direktori i političari ne pokazuju nikakve znakove pokajanja na sudu, nego sa svojim skupim odvjetnicima dokazuju da im je nagomilano bogatstvo posve legalno.

Delirium tremens

Ogden Nash rodio se 1902. u gradiću Rye kraj New Yorka, a umro je 1971. u Baltimoreu. Studij na Harvardu napustio je nakon samo jedne godine i otišao u New York s namjerom da se obogati prodajom obveznica. Nakon dvije godine prodao je samo jednu, svojoj baki. Smišljao je reklame za tramvaje i radio kao urednik u izdavačkom poduzeću, a onda je u dobi od 29 godina poslao svoje pjesme u New Yorker, elitni tjednik koji je objavljivao ne samo kolumne, kritike i eseje nego i prozu, satiru, karikature i satiru. Harold Ross, koji je 1925. pokrenuo New Yorker i uređivao ga do svoje smrti 1951., odgovorio je Nashu da su njegove pjesme najoriginalniji prilozi koje su dobili u zadnje vrijeme i ponudio mu suradnju.

Taj veseli mudrac, Nash, posvetio je mnogo stihova poštenju, savjesti i kajanju, a svojim oštrim vidom uočio je da savjest ne radi svima jednako. Ono što je nekome kajanje, drugom je divna uspomena bez ikakve mrlje. Netko tjednima pati zbog nekoga sasvim sitnoga greščića koji se nikome ne usudi priznati kaže Nash, a drugi se osjećaju besprijekorno kada svoju baku uguše jastukom ili muža otruju arsenom; jedni su na rubu deliruim tremensa sasvim samopouzdani i pribrani, a drugi se potpuno izgube kad popiju jedno piće više nego obično; jednima je monogamija dosadna i razbaškarili su se kao pijevci u kokošinjcu, a drugi klonu od malodušnosti zbog dva plesa s damom s kojom nisu u braku; jedni umiru od srama dok se švercaju u autobusu, a drugi upropaštavaju udovice i siročad i kažu sami sebi: „Hej, pa nije to ni tako loše”, i onda ih nastave upropaštavati, sve dok ne postanu milijunaši.

Beskrupulozni i krasnorječivi

Svako jutro pročitam obvezno najnovije vijesti – ne zato što me zanima što se događa u svijetu, nego jer u zadnje vrijeme pišem komentare na aktualna zbivanja, pa valja biti u toku. I opet jutros nalazim na portalima popis najbogatijih ljudi na svijetu u kojem se s neskrivenim divljenjem opisuje njihov uspon do moći, a istovremeno uzalud tražim popis ljudi koje su svojim agresivnim ponašanjem istisnuli iz biznisa ili koji pak za crkavicu rade za njih, često u očajnim uvjetima. Jednom mi je, međutim, jedan vrlo bogat čovjek priznao da ne bi ništa postigao bez laganja i pretvaranja. Među onima koji imaju korist od mana i grijeha, Nash na počasno mjesto stavlja lažljivce. On nije bio uspješan u toj disciplini. Kao dijete grizao je nokte, pa su ga poslali u apoteku da kupi onu gorku tekućinu kojom se premazuju djeci nokti da ih ne grickaju. Ali bilo ga je sram zbog toga pa je apotekaru slagao da je preprat za jednoga njegova prijatelja. „A za kojeg to”, lukavo ga je pitao čovjek u bijeloj kuti koji je stajao iza pulta. „Pa za mene”, nedužno je odgovorio Nash.

Baš zbog toga i sličnih slomova koje je, kako kaže, doživljavao svaki put u životu kad bi lagao, divio se onima koji znaju reći da kad misle ne, i reći ne kad misle da; Nash se ironično divi onima koji su beskrupulozni, a krasnorječivi, i imaju dugačak makijavelistički staž – u kojemu uvijek pri ruci drže neku uvjerljivu laž! Jer onda zakazana večera, ugovor ili čak pakt nije neka obveza koja vas žulja, nipošto: lažljivci uvijek nađu neko logično objašnjenje ako im se nešto ne sviđa ili im se u međuvremenu svidi nešto drugo: „A ne mislite da valjda da ih savjest peče zbog tih trica? Ta ne, samo ih golica.”

Tko smije griješiti

Što se tiče koristi od laganja, Nash je jasno vidi. Laganje je jedna od najdragocjenijih sposobnosti, i bez nje nitko neće ništa postići „u društvenom plasiranju i politiziranju”. Jer kad netko raspolaže samo iskrenim riječima, to mu je isto kao da je gol, kaže on – „A gola istina je neefikasna koliko je i nepristojna, pa nema što da traži pokraj blagoglagoljive, skupocjenim krznom odjevene laži”.

Nepoštenje, kako vidimo, donosi korist mnogima – i pojedincima, i strankama, i državama. Umijeće obmanjivanja korisnije je od umijeća razotkrivanja, barem ako se bavimo nečasnim poslovima i uživamo u društvu nečasnih ljudi. Ali ako se ne ubrajamo među takve, ili se ne želimo ubrajati, Nash izdaje važno upozorenje: zločin se ne isplati. U jednoj pjesmi to ovako sažima: „Jedini ljudi koji bi smjeli da griješe – to su oni koji se pritom smiješe”. Jer ako nam grijeh i najmanje smeta, osjećaj kajanja pokvarit će nam sav dobitak koji nam je grijeh donio; zato svatko treba izbjegavati grijehe, ma kako oprostive – ako se potom prijestupnici moraju truditi da savjest umilostive!

Ako imate savjest

Uočili ste Nashov karakterističan stil: pametan bez ogorčenosti, mudar bez nametljivosti, humorističan bez zlobe, moralan bez moraliziranja; ima veoma dugačke stihove, pa sasvim kratke, a rime su mu neobične, pri čemu često i izmišlja riječi. Velika je sreća da ga je prevodio Dragoslav Andrić, i sam iznimno duhovit čovjek, autor veoma šaljive Svaštare, zbirke najneobičnijih štosova, trikova i aforizama. I Andrić se bio u životu suočio s nepoštenjacima. Čuo sam svojedobno anegdotu o tome kako je shvatio da se njegovi književni prijevodi na srpski potom prevode na makedonski, i lažno prikazuju kao da su načinjeni po izvorniku. Da bi doskočio literarnim lopovima, počeo je u svoje prijevode ubacivati pogreške: u izvorniku piše da je bio utorak, a on prevede da je bila srijeda; u izvorniku Maggie ima crveni džemper, a Andrić prevede da je bio plavi; Joe je u originalu bio visok šest stopa i dva incha, a on prevede šest stopa i jedan inch – sasvim male i nebitne razlike koje nitko ne može primijetiti. Ali onda bi dohvatio sumnjivu knjigu i odmah bi vidio jesu li ga pokrali ili ne, a navodno je, kako priča kaže, ta metoda bila prihvaćena i na sudu gdje je bio tražio odštetu.

Ali, vratimo se Nashu koji se ironično obraća čitatelju, to jest vama i meni. Ako se ubrajamo u one nesretnike koji primjećuju da uopće i postoji neka razlika između pravoga i krivoga, i između poštenja i nepoštenja – izgubljeni smo! Ne preostaje nam ništa nego da se odupremo i najmanjem iskušenju! Jer oni koji ne vide neki problem u zločinima i grijesima, mirno spavaju i svakome mogu pogledati u oči. Ali ako imate savjest, sve će vam se zgaditi ako i sami znate da to nije trebalo uraditi. „Postoji samo jedan način da se na Zemljinoj kugli sretno proživi vijek, a to je: ili treba imati čistu savjet, ili je ne treba imati ni za lijek.”

Jedan koristan prijedlog

Iako se Nash očito ubraja među one koji se kaju, u svom zezatorskom tonu kajanje naziva beskorisnim osjećajem, dosadnim i grubim. Od kajanja uvijek pogrešni ljudi trpe štetu, kaže on: već sama činjenica da se kaju dokazuje koliko su nevini i koliko su im duše široke; a baš oni koji se nikako ne kaju, e, to su prave štetočine. A zašto nekoga savjest peče zbog sitnica, a nekoga drugog jedva škaklja i zbog veoma velikih prijestupa? To ne zna čak ni veliki Frederic Ogden Nash, ali ima prijedlog kako da se tom zlu doskoči. Jednostavno treba zamoliti Komunističku partiju da oduzme kajanje onima koji ga imaju previše i razdijeli onima kojima ono i treba.