Čovjek koji je želio preći na drugu obalu nije jedini koji to pokušava. Mnogi od nas su tijelom prisutni ovdje i sada dok su mislima ostali u nekom jučer ili su pak u zamišljenom sutra. Živjeti sadašnjost s glavom punom misli iz prošlosti i voditi neke već davno ispričane razgovore ili sanjati o budućnosti koja je neizvjesna, vodi gubitku sadašnjeg trenutka koji je nekada bio naše sanjano sutra, a san se izgleda nije ostvario i pritom će postati samo još jedno prošlo jučer.
Preispitivanje prošlosti i pretjerano planiranje budućnosti sposobno je oduzeti nam energiju koju možemo iskoristiti da upravo sada i ovdje uradimo mnoge lijepe i vrijedne stvari te sadašnji trenutak učinimo onim koji će biti za pamćenje. I zato se trgnimo iz onog jednog mjesta na kojem smo ostali zakopani i – živimo život. Istina, uspomene su sastavni dio života i trebaju nas ohrabrivati, ali nas nikako ne bi smjele sputavati. Nema ničega lošega ni u tome da razmišljamo o budućnosti i u njoj o svome životu jer to su planovi koji nam daju snagu da se trudimo i napredujemo, ali nemojmo scenarij svoje budućnosti pisati strahom i tako uništavati radost koju donosi sutra. Jer i svako jučer je bilo danas kao što će to postati i svako sutra. A danas je tu i zato – živimo danas.
I za kraj se vratimo dvojici poznanika s početka. Onaj prvi misli o udaljenoj obali koja mu izgleda lijepom i živi u zamišljenoj budućnosti. Istovremeno ovaj drugi živi sadašnji trenutak ondje gdje se nalazi. Sve je stvar našega izbora. Ali čak i onog trenutka kada uspijemo doći do druge obale, počet ćemo misliti o onoj s koje smo došli jer će nam tada ona postati udaljena. I zasigurno smo puno puta u životu ovo napravili. Promijenili smo obalu, ali nismo napravili skok.
