Početna stranica » Završen jubilarni deseti saziv likovne kolonije Borovica

Završen jubilarni deseti saziv likovne kolonije Borovica

298 pregleda

Kao što se za fra Matiju Divkovića s razlogom kaže da je otac bosanske književnosti, a za fra Filipa Lastrića da je otac bosanske historiografije, tako se za Stjepana Dragojlovića vezuje da je otac bosanskog slikarstva

Čarobno selo Borovica, nadomak srednjovjekovnog kraljevskoga grada Bobovca, bilo je prethodnih pet dana mjesto susreta likovnih umjetnika iz Hrvatske, Slovenije, Poljske, Češke, Srbije i Bosne i Hercegovine gdje su uspješno završili projekt 10. međunarodne likovne kolonije Borovica.

Okupljanje umjetnika počelo je u četvrtak u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci gdje je predsjednica Federacije Lidija Bradara otvorila ovaj saziv, uz čestitke sudionicima koji stvaraju trajne umjetničke uspomene na osobitosti ovog kraja kao mjesta s bogatom poviješću i prirodnim ljepotama. Na otvorenju su se obratili Stjepan Šimić Pepi osnivač i voditelj kolonije, Nikola Šimić ispred udruge “Naš dom Borovica” kao organizatora i gvardijan fra Bono Tomić kao domaćin prvog okupljanja, poslije čega su umjetnici s kustosom pošli u obilazak iznimno bogatog samostanskog muzeja.

Na koloniji su u grafičkoj, slikarskoj i kiparskoj radionici sudjelovali: Vesna Davidovič Poznič, Zoran Poznič, Jerca Šantej, Krzysztof Bartnik, Barbara Bartnik, Petra Jovanovska, Anja Jelavić, Hrvoje Marko Peruzović, Mario Parić, Snježana Vlatković, Milana Kosanović, Dubravko Tokmačić i Stjepan Šimić.

U nedjelju u župnoj dvorani župe Preobraženja Gospodinova u Borovici održan je art simpozij “Obojena prošlost: Stjepan Dragojlović – otac bosanskog slikarstva”. Okupljene su pozdravili Nikola Šimić iz već spomenute zavičajne udruge, te načelnik općine Vareš Zdravko Marošević.

Voditelj kolonije Stjepan Šimić Pepi okupljenima je ukratko predstavio značajnije povijesne tragove o Borovici i – za simpozij najznačajniji – onaj iz 1621. godine sa slike Bezgrešnog Začeća od Stjepana Dragojlovića. U daljem izlaganju je rekao: “Slika je više puta restaurirana i nalazi se izložena u zbirci Muzeja franjevačkog samostana Svetog Ive u Kraljevoj Sutjesci. Uživajući ostavštinu slikara Stjepana Dragojlovića i zapise o dekoracijama na zidovima crkve iz tog razdoblja te restauracijama koje je radio fra Pavao Tokmakčić, također rodom iz Borovice, legitimirano je pravo i povod stvaranju ovog događaja”.

“Svojim umjetničkim programima, Art Colony Borovica je donijela suvremenu umjetnost u život Vareša, nezavisnu proizvodnju kulture, teorijski i kritički diskurs o umjetnosti unutar civilnog društva i stvorila prostora za aktivnije zalaganje u rješavanju problema lokalne zajednice. Kao pokretaču, voditelju i uredniku ove kolonije, bila mi je čast i zadovoljstvo surađivati sa sudionicima – dragim prijateljima umjetnicima, gostima, organizatorima i stoga zahvaljujem svima koji su ovaj projekt svojom nazočnošću i zalaganjem učinili kvalitetnijim i boljim”, rekao je u osvrtu na desetljeće ACB-a Stjepan Šimić Pepi.

Nakon njegovog obraćanja prikazana je video retrospektiva proteklih 10 godina trajanja i održavanja Art Colony Borovica, uz dosta emocija i prisjećanja na drage umjetnike poput pokojnog Franje Primorca, te podsjećanje na književne i glazbene performanse koji su organizirani u sklopu kolonije, koja je dakle otvarala prostora i drugim umjetnostima.

Svoju stručnu analizu o Stjepanu Dragojloviću dala je mag.art.hist et phil. Danijela Grbavac, inače voditeljica galerije i muzeja na Humcu. Za uvod napravila je uvid u prošlost te naglasila kako prvi franjevci u ove krajeve dolaze krajem 13. stoljeća, stječući puno povjerenje kod naroda jer su iskreno živjeli ono što su propovijedali, bili su siromašni i narodu bliski, ispunjeni vjerom i ljubavlju prema Bogu. Također je apostrofirala kako su franjevci oduvijek gajili poseban interes za kulturu, književnost i umjetnost, te održavali veze s Venecijom. Dotaknula se neizostavno i pada Bosne pod osmansku vlast. 

U središnjem dijelu izlaganja povjesničarka umjetnosti Danijela Grbavac navodi: “Kao što se za fra Matiju Divkovića s razlogom kaže da je otac bosanske književnosti, a za fra Filipa Lastrića da je otac bosanske historiografije, tako se za Stjepana Dragojlovića vezuje da je otac bosanskog slikarstva. Stjepan Dragojlović rođen je najvjerojatnije u Borovici ili u Kraljevoj Sutjesci. Njegov lik i djelo su kroz povijest, a evo i danas, bili tema mnogih rasprava. Naime, u zbirci franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci nalaze se dvije slike s likom i potpisom Stjepana Dragojlovića. Djela su značajna samom činjenicom da se na njima nalazi natpis, što je rijedak u slučaj na slikama toga vremena. No, i u tumačenjima te pisane riječi treba biti jako oprezan. Ove slike na kojima se nalazi potpis Stjepana Dragojlovića, proučavali su mnogi stručnjaci, među kojima su fra Rafo Barišić, Đoko Mazalić te Sanja Cvetnić. Dvojba koja je mučila svakoga od njih je sljedeća: radi li se o donatoru ili pak o autoru? Možda i oboje?”


Potom je detaljno analizirala obje Dragojlovićeve slike, uz sljedeći zaključak: “Opovrgavanjem Mazalićeve teze i tvrdnjom da se na slikama ne radi o slikaru Stjepanu Dragojloviću već da je riječ o donatoru, Cvetnić je otvorila druga pitanja. Tko je bio taj bogati donator? U to vrijeme morao je biti dosta bogat i utjecajan kada na dva sačuvana djela imamo njegov lik. Je li možda bio franjevac? S obzirom na to da se pojavljuje na sakralnim slikama kao bitan lik nije isključivo, ali opet nigdje to nije istaknuto. Stjepan Dragojlović – slikar ili donator? Pitanje još uvijek ostaje otvoreno. No bez obzira na to otvoreno pitanje te razilaženje u stajalištima stručnjaka, jedno je sigurno a to je da je Stjepan Dragojlović izrazito značajna ličnost za bosansko-hercegovačku umjetnost 16. i 17. stoljeća.”

Svoj osvrt dao je i književnik Željko Ivanković, koji je u jubilarnom 350. broju lista Bobovac objavio razmatranje pod naslovom “Otac bosanskoga slikarstva ili donator”. Ivankovićeve teze, koji je iz objektivnih razloga bio odsutan, prezentirao je na simpoziju Mladenko Marijanović, urednik lista Bobovac i službeni fotograf Art kolonije Borovica od njenog utemeljenja do danas. U uvodnom dijelu je naveo sljedeće: “Uobičajeno je da se uz dva franjevca s vareških prostora, fra Matiju Divkovića (1563. – 1631.) i fra Filipa Lastrića (1700. – 1783.), vežu atribucije otac bosanske književnosti i otac bosanske historiografije što je svakako na ponos i vareškom kraju. Znamo li po čemu su oni to? Podsjetimo. Divković zbog svojih djela na narodnom jeziku Nauk krstjanski i Sto čudesa (1611.), a Lastrić poradi svoga historiografskog djela Epitome vetustatum (1765.). Ima mnogo razloga da se i uz ime Stjepana Dragojlovića stavi atribucija rodonačelnika – otac bosanskoga slikarstva. Za Stjepana Dragojlovića, rođenoga u borovičkom kraju, vjerojatno baš u Borovici, ima smisla vjerovati da je također bio franjevac, premda o tome do nas nisu došle nikakve potvrde. Kako su i koliko često naši samostani, pa i sutješki, bili paljeni i rušeni, sretni smo da je od njega bilo što ostalo i da o njemu imamo bilo kakav trag.”

U daljnjoj se analizi toga otkud dolazi ideja o Stjepanu Dragojloviću kao o začetniku bosanskoga slikarstva Ivanković pozvao na uglednoga bosanskohercegovačkog slikara Đoku Mazalića (1888. – 1975.), koji je, baveći se bosanskohercegovačkim slikarstvom iz doba turske uprave u Bosni, uz brojne druge istraživačke tekstove objavio i veliku studiju “Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba (1500. – 1878.)”. Kako je u smislu slikarstva sa Zapada koje danas poznajemo naš prvi poznati slikar (fra) Stjepan Dragojlović, on je istraživački osobito zainteresirao Đoku Mazalića, koji je u njemu, temeljem rečenih činjenica, s razlogom prepoznao prvu slikarsku pojavu u spomenutom razdoblju i na poseban se način njime pozabavio.

Ivanković navodi kako je Mazalić zapisao da je glavno Dragojlovićevo ostvarenje “Raspeće”, signirano 1597. i nalazi se samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Po autorovom zapisu da je sliku radio u dobi od 28 godina, moglo bi se zaključiti da je Stjepan rođen 1569. A kako znamo da je 1621. radio za “novu kapelu u Borovici” Madonu, tj. “Bezgrešno začeće”, to znamo da je umro nakon 1621. Obje su ove slike rađene kao ulje na platnu. Treća njegova slika za koju znamo, signirana je 1592. i rađena je na dasci temper bojama. Za nju nam Mazalić svjedoči da je bila u njegovu posjedu. Riječ je o slici “Žalosna gospa” i vjerojatno je rađena prema živom modelu. Ta je slika oštećena u požaru 1957. u Sarajevu.

Ivanković zaključuje: “Zbog svega rečenoga (fra) Stjepana Dragojlovića imalo bi se smisla smatrati ocem bosanskoga slikarstva, čime još jedno kreativno očinstvo smještamo u vareški kraj, na ponos svima nama, a rodnoj mu Borovici posebno.”

Na kraju dodajmo kako je povodom art simpozija kipar iz Slovenije Zoran Poznič, inače bivši slovenski ministar kulture i trenutni načelnik općine Trbovlje, izradio bistu Stjepana Dragojlovića, kao trajnu uspomenu na oca bosanskog slikarstva.

Na grafičkoj i likovnoj radionici kolonije urađena su ukupno 34 formata s raznolikim motivima i na različitim podlogama. Radovi s desete likovne kolonije predstavljeni su na završnoj izložbi u Zavičajnoj kući u Borovici.

Organizaciju ove kolonije poduprli su Vlada Republike Hrvatske, Općina Vareš, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Zavičajna zajednica Borovičana, Šimić-prom d.o.o i Adriatic Metals BH. Medijski partneri su List vareških Hrvata Bobovac i Hrvatski radio Bobovac Vareš.

(Organizator)

Ključne riječi: likovna kolonijažupa borovica