Početna stranica » Zašto šute i vjerski službenici?

Zašto šute i vjerski službenici?

131 pregleda

Ovaj tekst nastaje u vrijeme dok iz Bruxellesa stalno stižu nove vijesti o terorističkim napadima u tamošnjoj zračnoj luci i metrou. 

Internet portali se utrkuju tko će biti brži, a nimalo ne zaostaju ni komentatori, uglavnom anonimni, samo što se oni utrkuju u trima disciplinama: jedna disciplina je tko će žeš­će osuditi počinitelje napada, druga je sveopća generalizacija, a treća tko će naći najbolji način za ublažavanje svega što se dogodilo i najbolje opravdanje za počinitelje.

Nema što onima u prvoj disciplini ne pada na um: javno vješanje počinitelja, njihovo sakaćenje i slično. U drugoj kategoriji na djelu je stalno prisutna potreba jednog broja ekstremista da sve muslimane izjednači i proglasi ih teroristima pa se i tu predlaže čitav niz „mjera”. Ni treća kategorija nije ništa manje zanimljiva: kriva je CIA, kriv je Mossad, kriva je Rusija, krivi su Europljani što biraju Vlade koje nastoje uništiti islamske države… Krivi su, po njima svi, a malo, malkice, i oni koji su opasali pojase s eksplozivom i pobili nedužne civile. Ima, naravno, i onih koji otvoreno slave počinitelje napada.

Čukunbaba na popisu

Zabrinjavajuće za naše društvo su sve tri kategorije. Što rade nadležne sigurnosne službe, zašto ekstremiste svih boja fino ne posjete, nataknu im lisice i proslijede ih pravosuđu, ostaje vječita nepoznanica. Možda nisam upućen u sva dešavanja, ali se ne sjećam vijesti koja bi govorila o tome kako je netko kažnjen zbog raspirivanja nacionalne mržnje kroz komentare na internetskim portalima. Ako bi to, pak – jer nisam baš upućen u zakonska rješenja – bilo kršenje slobode govora, odnosno verbalni delikt, onda povlačim riječ. Onda se svijet, što bi rekao Džoni Štulić, doista okrenuo naopačke, onda će ga definitivno uništiti ljudska prava.

Jest čudno što takvih vijesti nema, ali je manje čudno kad se vidi što se sve događa. Nitko, recimo, neće biti ni osumnjičen ni optužen, a kamoli kažnjen što je studentski dom na Palama ponio ime Radovana Karadžića, koji će, dok ovaj broj naše revije bude otisnut, i službeno biti proglašen ratnim zločincem. Nitko neće biti proglašen krivim ni što će rezultati popisa stanovništva za mjesec-dva postati bezvrijedni, mada to jesu već sada, jer je prošlo i previše vremena otkad su prikupljeni. Nitko nije proglašen krivim ni za davanje lažnih podataka u tom istom popisu, jer je, kako izvješćuju mediji, bilo slučajeva da pojedinci prijavljuju i umrle i one koji su ovim prostorima davno rekli zbogom. To je ta „metodologija” – prijavi i pokojnu čukunbabu samo neka je više „naših”. Mada, da je država prava, ništa ne bi značio podatak koliko je „naših”, a koliko „njihovih”. Da je prava. Ali, nažalost, nije.

Crkavica od 40 000 eura

Nitko nije kriv ni što nema izbora u trećem najvećem gradu u državi. Nitko, a najmanje visoki predstavnik međunarodne zajednice koji, umjesto da barem jednom pokaže ozbiljnost i odgovornost, pa izađe i kaže „Da, moj prethodnik Paddy Ashdown je pogriješio namećući Statut Grada Mostara, izvinite, nastojat ćemo to popraviti!” svejednako drži predavanja s visoka kao da je sporne zakone i odredbe nametnula neka svemirska agencija, a ne isti taj Ured visokog predstavnika. O tome da bi Mostar i Travnik trebali biti uređeni na isti način i da se ni on ni njegovi prethodnici ni iza uha nisu počešali glede tog problema, a kamoli nametnuli bilo kakav Statut za Travnik, Valentin Inzko „mudro” šuti. Za crkavicu od bijednih četrdesetak tisuća eura mjesečno.

Razumijem zašto šute pojedini političari, svi su oni na neki način „u talu” s međunarodnom zajednicom. Jer zna se, visoki predstavnik smjenjivao je i članove Predsjedništva, a kamoli neće niže rangirane od njih. Visoki predstavnik može sve: smijeniti bilo koga, donijeti zakon kakav hoće, napraviti vladu u kojoj će sjediti notorni kriminalci i ljudi koji u uredima drže biste ratnih zločinaca i – nastaviti pametovati o tome kako su za sve odgovorni domaći političari.

Figurice za „ne ljuti se čovječe”

Čudno je što šute mnogi intelektualci, ali i vjerski službenici. Za intelektualce je također donekle razumljivo: intelektualac može biti „samo” to, ali može – ako pokaže da je na „pravoj strani” – dobivati pozivnice na političke skupove u inozemstvu, dobiti mjesto u vlasti, ući u upravne odbore, doći do nagrada i raznih drugih beneficija, postati akademik…, a sve to uz masne honorare. Ali vjerski službenici? Valjda ne može smijeniti i njih, mada, što se sve događalo, ni to ne bi bilo začuđujuće. Istina, kažu oni katkad koju riječ, ali s nelagodom, gotovo se usput pravdajući što su se uopće usudili progovoriti. Da, razumijem, nisu vjerski poglavari političari, nije – tako mnogi tvrde – njihovo da se bave političkim temama. Međutim, ni njihovi vjernici nisu figurice za „ne ljuti se čovječe”, i oni su građani ove države koje besmislene i omalovažavajuće odluke kreatura od političara kakav je Valentin Inzko, a i većina njegovih prethodnika, vrijeđaju kao ljude. I ne samo to, nego mnoge njegove i odluke njegovih prethodnika poražavajuće djeluju na sveukupni položaj svakog tko živi u BiH. Jer ako Inzko u Vladu postavi kriminalce, a postavljao je, ma što pričali oni koji će sada reći da Vladu bira Parlament, a ne Visoki predstavnik, naravno da će to osjetiti svaki građanin ove zemlje. Jer lopov je lopov i kad ima blagoslov Visokog predstavnika. Ma koliko se o tome šutjelo.