Postoji nešto sveprisutno o čemu svaki čovjek ima osobno iskustvo i iz toga se iskustva stvara njegov odnos prema samom sebi i drugima. Mada tako blisko, čovjeka unaprijed ispunjava tjeskobom i neizostavnim pitanjem: Zašto se sve to događa upravo meni?, bez obzira radilo se o sasvim sitnim, za druge možda beznačajnim, ili patnjama čitavih naroda, koje se po veličini gotovo mogu mjeriti s Kristovom patnjom.
Svi smo svjedoci da dan-danas postoje ljudi-neljudi koji gaze gvozdenim cokulama iza čijih tragova ostaju prazna prostranstva. Oni mirne duše (a imaju li je?) pljuju, kamenuju, propinju sve koji od kamena, ili ludosti, nisu sazdani poput njih. I danas Krist suzu pustiti može zbog svjetine koja uzdiže i u kal baca, jer u kalu je ponikla i obikla. I danas Krist suzu ima zbog nas pustiti, nevrijednih i nevjernih. Kristalno oštre iskrice zabadaju se poput legionarova mača i sežu sve do srca i stvaraju potmulu bol. Ta je patnja zbog ostavljenosti od svijeta, od ideala.
A ima pravednika koji bol svijeta nose u sebi golemu. Ima majki koje krotkošću i poniznošću svomu nebu streme, majki čije blage duše lomi teška bol za svojim najrođenijim, za svojim domom i svojom domovinom. Majke su te, poput Marije, u svome bolu toliko bliske Kristu, Kristu čija patnja izbavlja cio svijet. Svaki čovjek može birati i izabrati. Sam Bog mu je dao to pravo, za njega izdahnuo. Čovjeku ostaje izbor: zlo, možda čak najgori zločin, ili put spasenja.
Stvarnost i svakodnevnica nas potiču da razmišljamo vrijede li uopće poniznost i patnja kada se čini da pobjeđuje zlo, i u čovjeku i u svijetu. Da nije Krista, možda bi se moglo i sumnjati. Ovako znamo – pravednom srcu mora doći izbavljenje. I zato se sjetimo križa, jer on je simbol svekolike patnje, patnje i čovjeka i Boga. Ali i nade u konačnu pobjedu, u uskrsnuće.
