Postojale su predrasude da osobe s invaliditetom nisu u mogućnosti pratiti nastavu ili biti radno sposobne, niti sudjelovati u životu zajednice zajedno s drugima. I nije to slučaj samo kod nas. U Americi je tek 1980-ih započela kampanja prihvaćenosti i prepoznavanja osoba s poteškoćama usljed pobune roditelja koji više nisu htjeli skrivati svoju djecu ili ih smještati u posebne škole ili posebne zgrade unutar javnih škole. Kad je stid ustuknuo pred stvarnim potrebama i mogućnostima ove djece, a roditelji shvatili da nije sramota imati dijete koje se razlikuje od druge djece, dijete drugačijih sposobnosti, krenulo se u javne rasprave i izmjene školskih planova i programa, ali i prilagodbe školske infrastrukture potrebama ovih učenika. Ovime se potvrdilo da postojeći stereotipi nisu društveno funkcionalni jer ne uvažavaju promjene koje nastaju u društvu, koje se sve brže odvijaju, poništavajući prethodna uvjerenja i stvarajući nova.
U Bosni i Hercegovini se početkom 2000. godine počinje govoriti glasnije o inkluzivnom obrazovanju i započinje se s projektima koji će olakšati prosvjetnim djelatnicima suočavanje s novim pristupom nastavi i učenicima, što nije uvijek nailazilo na spremnost za susret s novim i drugačijim. Naime, BiH uvijek spremno potpiše sporazume i povelje, ali njihova primjena uglavnom kasni. Trenutačno se na Sveučilištu u Sarajevu odvija projekt T2W ili Tranzicija studenata s invaliditetom iz visokog obrazovanja na tržište rada, koji nastoji osnažiti studente s invaliditetom da budu zapošljivi nakon završenog studija. Projektom se, također, nastoji razviti suradnju između fakulteta i poslodavaca. Naime, poslodavce je potrebno informirati o važnosti, potrebi i obvezi zapošljavanja osoba s invaliditetom. Nerijetko se događa da ni osoblje na fakultetima nije svjesno važnosti ovih nastojanja i često se i samo ne snalazi u novim situacijama prijema i prihvaćanja studenata s invaliditetom. Koliko će još vremena proći dok ljudi ne prihvate drugog i drugačijeg, jer svaki čovjek vrijedi i ima svoju posebnu misiju koju može ispuniti jedino ako dobije priliku i ako mu se ukaže povjerenje. Popustiti predrasudama u donošenju odluka i upravljanju njima, nije dobro.
Žigosana osobnost
Osobe s invaliditetom uglavnom izbjegavaju nastupe u javnosti, jer su se više puta osvjedočile da ono što stoji kao obveza i zakonska odrednica na papiru, u praksi često ne znači ništa. Kada se treba registrirati kao student s invaliditetom, kao netko tko iziskuje dodatnu pomoć ili dodatne materijale ili neka pomagala radi boljeg praćenja nastave ili lakšeg dolaska na nastavu, studenti koji to doista trebaju, izbjegavaju još jednu etiketu, još jedan žig na svojim osobnostima jer ne vjeruju ni sustavu ni silnim projektima koje u njihovo ime vode neke zemlje, neki ljudi i pritom troše silne novce, vrijeme i trud na rezultate koji često ostanu nepročitani ili zanemareni u svakodnevnoj trci za vlastitom promocijom onih koji bi trebali nešto mijenjati.
Iako još uvijek prevladavaju stereotipi i predrasude da mlade osobe s invaliditetom ne mogu biti djelatni članovi zajednice, ovaj projekt i njegova nastojanja će, vjerujem, dokazati suprotno
Poznato je da stereotipi marginaliziraju jednu grupu na račun druge i njihov utjecaj je često presudan. Stoga ih treba uklanjati kroz različite akcije i pristupe, fokusirajući se na prednosti a ne na nedostatke. Ljudske sklonosti i sposobnosti ne mogu u potpunosti doći do izražaja ako osoba nije slobodna, ako je ovisna o drugima i njihovim stavovima koji je ograničavaju. Oni koji su marginalizirani, a ne posjeduju osobine koje se smatraju potrebnima od strane poslodavaca suočavaju se s barijerama, ne samo za zapošljavanje, već i za razvoj karijere, što može imati dalekosežne posljedice na njihove živote i budućnost, ali i na njihovu obitelj.
Međutim, ako se pokrenu zajedničke aktivnosti sveučilišta, poslodavaca i studenata, time se može povećati i stupanj blagostanja svih građana i zemlje u cjelini, pa tako i studenata s invaliditetom. Kako smo već i istaknuli, cilj projekta Trans2Work je povezivanje visokog obrazovanja i tržišta rada kroz pripremu i unaprjeđenje visokoškolskih ustanova za pružanje podrške studentima s invaliditetom u njihovim nastojanjima prelaska od fakulteta do radnog mjesta i pripremu poslodavaca za potpunije razumijevanje potreba osoba s invaliditetom u cilju kreiranja i ponude radnih mjesta.
Prioritet današnjice
Kako je Europska unija zagovarač ovakvih projekata i kako se oni provode pod budnim okom njenih emisara, tako nam ostaje nadati se da će projekt T2W uroditi plodom i da će se konačno u ovoj zemlji otvoriti Ured za podršku studentima, gdje bi studenti mogli dobiti savjet, pomoć ili priliku za bolju zapošljivost. Naravno da se od svih društvenih subjekata treba očekivati uključenost i profesionalnost, počev od ureda za zapošljavanje, poslodavaca, fakulteta, škola, pojedinaca pa do volontera. Važno je u današnjim nastojanjima institucija i društva kao i cjelokupne zajednice da se osobe s invaliditetom uključe u svakodnevne radne aktivnosti. Iako još uvijek prevladavaju stereotipi i predrasude da mlade osobe s invaliditetom ne mogu biti djelatni članovi zajednice, ovaj projekt i njegova nastojanja će, vjerujem, dokazati suprotno. Unaprijediti kompetencije studenata s invaliditetom u cilju njihove veće zapošljivosti i konkurentnosti na tržištu rada jedan je od prioriteta današnjice. Time će osobe s invaliditetom steći samopouzdanje i razviti sposobnosti snalaženja i u svom socijalnom okruženju, boreći se za položaj koji im pripada, ravnopravno dijeleći svoja iskustva s drugima. Kako je Marija Montessori mudro primijetila Put na kojem slabi postaju jači, onaj je isti na kojem jaki postaju savršeni.
