Psihološko iskustvo glazbe prisutno je, više ili manje svjesno, kroz cijelu ljudsku povijest. U naše vrijeme se nanovo otkriva, studira i vrednuje. Konkretno: studira se i vrednuje djelovanje na čovjekovu psihu onih najmanjih elemenata glazbenog govora i njihove ugradnje u velikom ritmu i zamahu glazbenog djela. Zatim prave se različite klasifikacije s obzirom na profil ličnosti glazbenika. Klasifikaciju između muzikalnih i nemuzikalnih ljudi napravio je poznati filozof i psiholog Freienfels (1949), on navodi tipove ličnosti:
Prvi tip: nemuzikalan čovjek čiji je osjećajni život često suhoparan. Takav čovjek tonove doživljava kao prazne šumove. On ih ne može vrednovati kao simbole emocionalnog doživljaja.
Drugi tip: živahne emocionalnosti, međutim i kod tih ljudi postoje smetnje koje ne dozvoljavaju da muzikalnost dođe do izražaja.
Treći tip: nedostatak smisla za ritam, sposobnost da shvati poredak tonova kao takav i da djelovanje tog poretka na psihu dovede u sebi do određenog razrješenja. Ovaj defekt se javlja i kod muzikalnih ljudi te im smeta prilikom izvođenja.
Četvrti tip: nedostatak sluha, nesposobni za čist ton i sposobnost razlikovanja intervala.
Peti tip: miješanje, ima sluh ali bez sposobnosti da uskladi motorne procese tehničkog akta, koji omogućuju muzička vježbanja.
Šesti tip: razvijena motorna ili vizuelnu koordinacija, sposobnost čitanja ili prenošenja u note onoga što se čulo.
Sedmi tip: ne posjeduje muzičko pamćenje. Ovaj tip nije u stanju zapamtiti melodiju, što se često karakterizira kao nedostatka sluha.
Osmi tip: nema smisao za harmoniju i polifoniju. Takvi pojedinici mogu zapamtiti melodiju i pjevati je ali nisu sposobni da razlikuju više tonske cjeline.
Deveti tip: nema smisao za emocionalno značenje tonova, za njihovu specifičnu vrijednost u stvaranju različitih raspoloženja. Muziciranje ljudi ovakvog tipa nije izražajno, ono je redovno bez odgovarajuće atmosfere.
Iz navedenih devet tipova vidimo razlike između muzikalnih i nemuzikalnih ljudi. Ova klasifikacija je veoma važna jer se na njoj suštinski temelje razlike između zborskih i solo pjevača. U većini slučajeva zborski pjevači mogu sebi dozvoliti da imaju neki tip ovih karakteristika koje navodi Freienfels dok kod solo pjevača to nije slučaj. Zborski pjevači su manje exponirani u odnosu na solo pjevače koji s obzirom na angažman mogu biti manje ili više izloženi. Pjevač solist je, pretpostavimo, kroz školovanje svoga glasa savladao tehniku pjevanja i ima izvjesnu slobodu u izvođenju, pjevač može postaviti ton kako mu odgovara i voditi ga onako kako i koliko mu dopušta skladba s obzirom na određeno stilsko razdoblje. Kompozicije iz doba 16. i 17. stoljeća pjevat će ravnim tonom i manjim volumenom glasa; kompozicije J. S. Bacha i G. F. Händela pjevat će ‘leggero’, odnosno lako, fokusirano i savršeno izjednačeno u svim registrima, a kod skladbi iz doba romantizma (Puccini, Verdi, Wagner) pjevat će volumiozno, s puno slobode, većim vibratom u glasu i produljivanjem tonova u kadenci po slobodnom izboru. S druge strane spomenimo i zborske pjevače koji nisu školovali glas, a imaju određene poteškoće. Obično je to u trenutku kada trebaju otpjevati neku solo dionicu. Njihov nedostatak je ‘uglavnom’ grleni ton, nerazgovijetan tekst, ili neimpostirano pjevanje tzv. ‘šuštanje tona’, što rezultira time da više čujemo zrak nego konkretan ton, jer je pretih.
S obzirom na različite karakteristike ličnosti između solo i zborskih pjevača, dirigenti moraju koristiti i različite metodološke pristupe u radu sa zborskim i solo pjevačima. Solo pjevači vrlo lako usvajaju zadano gradivo, dok to kod zborskih nije slučaj. Dirigenti tokom rada sa solo pjevačima najviše vremena posvete na interpretativnom radu, dok kod zborskih pjevača treba proći dug put do interpretacije. Što se tiče rada sa solo pjevačima i tu postoje određeni nedostatci s obzirom na pjevanje različitih stilova. Pojedini solo pjevači zbog konstitucije svog glasa tj. zbog prirode instrumenta ne mogu odgovoriti ponekad svim stilskim i tehničkim izazovima koje dirigent postavlja pred solo pjevača. Možemo reći da su zapravo suštinske razlike ličnosti zborskih i solo pjevača ne obezvrjeđujući niti jednu kategoriju umjetničkih opredjeljenja. I jedna i druga skupina svakako imaju svoje prednosti i nedostatke. Dirigentski izazov je svakako prilagoditi se i jednima i drugima, pronaći adekvatan model rada i doći do što boljih rezultata.
