Žuta se kruška bezbrižno ljuljala na grani.
Pokušavala se sjetiti što je bilo lani.
Učini joj se da to samo sniva,
jer prošle godine ona nije bila živa.
Niz glatko joj lice topla suza sleti
jer će joj ruka jeseni vrlo brzo život oduzeti.
Plavi grozd primijeti kako je
uvijek vesela kruška danas nekako tužna,
bila je sva suzama umrljana i pomalo ružna.
Odvaži se pitati je za razloge njezine tuge
jer su u nedavne večeri ljetne
vodili zanimljive razgovore duge.
Podiže svoj pogled plavi sa staroga trsa
i zagleda se u kruškina sada
od suza sva smočena prsa.
Čuo je kako kruška još potiho i stidljivo jeca,
dok su iza njezina stabla
bezbrižno skrivača igrala se djeca.
Grozd se na trenutak pritajio
dok se plavi dječak iza stabla nije udaljio.
A onda je krušku stao dozivati nježno
jer znao je kako je suosjećanje s njome
bilo gotovo neizbježno.
Kad je kruška čula kako joj grozd nježno tepa,
brzo obrisa suze kako bi opet bila lijepa.
Odmah se sjetila sretnih dana
kad je još prepuna srama
u zeleni grozd do ušiju zaljubljena bila,
i kako se rastu svake njegove bobe iskreno veselila.
Nasmija se kruška kad se sjeti
kako je na grozd onoga dana
dosadna napala osa i kako mu je ona
u pomoć priskočila, iako je bila bosa.
Ovo je sjećanje tako snažno bilo
da se kruškino lice od sreće ozarilo.
Na trenutak je zaboravila svoju muku
i prema plavome grozdu nježnu je ispružila ruku.
I grozd se nagnu malo bliže,
i mekana kruška ravno u njegovo krilo stiže.
A da joj pad ne bi bio koban,
pripremio je na brzinu postelju od lišća
– recept već isproban.
U trenu se kruška otrgla s grane
i poletjela smjelo bez straha da pane.
Ravno je u zagrljaj grozdu pala.
I on joj na uho šapnu:
Dobro mi došla kruškice mala.
Jednom je svojom bobom nježno pomilova po glavi
i razgovor već započet odvažno nastavi.
Što misliš – upita je – gdje bi mogla završiti sada,
ovako zrela, poželjna, soka puna a još uvijek mlada?
E – zamisli se kruška – to ti ne bih znala reći,
ali se nadam za sebe nekoj većoj sreći.
Kad je već tako – grozd će polako –
za tebe nema bolje nego da se u rakiju pretvoriš
i ljudima pomažeš da budu dobre volje.
To ti nije nimalo loša ideja – složi se kruška –
ljude činiti sretnima moja je najdublja želja.
Mogla bih možda i s drugim voćem ugovor sklopiti
pa se u slasnoj miješanoj marmeladi s njima jednostavno stopiti.
E ti si baš neka hrabra kruška zrela
kad se ne bojiš ovom životu umrijeti
da bi u drugom ljudima donosila mnogo veselja.
I ja tako nekako o sebi razmišljam – nastavi grozd –
nikako ne bih želio ostati ovdje sam.
I ja bih želio negdje nastavit živjeti,
koristan biti ili u rakiji ili u vinu ljudi će me piti.
Jer mislim da je smisao svakoga života,
živjeti za druge i biti im i ljepota i dobrota.
U to se odjedanput u razgovor ovaj
umiješa šljiva Iva, hej, javi se,
i ja sam još živa.
Ušutiše na trenutak i grozd i kruška
ugledavši plavu šljivu
kako se skriva iza lišća i lagano ljuljuška.
Željela sam – reče – produljit sebi dane,
kad je bilo branje ja sam se sakrila u lišću iza jedne grane.
A sad se osjećam tako ostavljena i sama,
gotovo da sam nesretna i stalno mi se o slasnom džemu sanja.
Eto vidiš – reče joj grozd sućutno –
kad tako ostaneš sama,
osjećaš se bez veze, poželiš umrijeti i to te slama.
Dobro mi to reče – složi se šljiva –
jer gotovo svaku večer,
kad se spusti tama i ostanem sama,
poželim da nisam ovdje
i da sam lišena ove moje slobode,
da sam barem završila u nekoj tegli džema
ili da me bez imalo muke
u kolač slasni stavljaju
neke domaćice spretne ruke.
Ili da s drugim šljivama, prijateljicama svojim
kapljice dobre šljivovice i ljudskoga veselja brojim.
Hajde, hajde, nećemo sada kukati više,
u razgovor se umiješa slasna kruška,
dok je sa zadovoljstvom sa zemlje podiže
topla domaćinska ruka.
I grozd se nasmija smjelo,
pokazujući savršeni raspored svojih boba
i skladno građeno tijelo.
I šljiva Iva malo se postidjela a onda se odvažila
i gospodinu jednom sa slamnatim šeširom na rame sjela.
I nitko od njih više ni oko čega nije dizao bunu,
jer čovjek ih je ovaj spasio od samoće
i da bez veze ne trunu.
Ostvario im je želje jesenskih krasota,
i za zabrinute voćke bila je to istinska ljepota.
