Početna stranica » Vrijeme naše?!

Vrijeme naše?!

326 pregleda

Današnji čovjek slijepo se drži logike bogatstva, mjerljive učinkovitosti i principa koristi i interesa. Izgubilo se milosrđe, ljubav, čistoća srca, mir, poniznost

Što činiti u vremenu kakvo je naše? Pokloniti se novim idolima ili ostati u svojoj vjeri usprkos progonima i ismijavanjima? Čovjek je danas na prekretnici i u strahu je za svoj goli život. Postaje dijelom nametnutih trendova, bolje reći robom. Ili rob ili roba, svejedno. Nameću mu se neki okviri, protokoli koje on prihvaća bez provjeravanja i pitanja mora li to tako. Masa ljudi u istom gibanju postaje val koji prekriva, guši i odnosi sve što je dobro, a nakon povlačenja ostaju smeće i mulj. I svi gledaju u to sivilo i sliježu ramenima jer, tako je to, svi tako rade. Sveti Pavao ima rješenje i daje upute „Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili” (Tim 6,20-21).

Prihvaćanje ispraznih trendova

Opet ću, po ne znam koji put, spomenuti ove nametnute trendove proslava raznih događanja u ljudskim životima. Ranije je to bilo u užem krugu obitelji, danas je to u širem krugu, ali ne zbog ljubavi i narasla prijateljstva, nego da svi vide i da se dive novim „izumima”. Protokol npr. za vjenčanja, postao je važniji od same prigode. Toliko se truda i napora ulaže da bi sve proteklo po nekom propisanom planu i proceduri, autora kojih ne poznajemo. Usmena predaja, moglo bi se reći, epskih razmjera. Sve se to prenijelo i na mlade mise, pričesti, krizme, krštenja, rođendane. Sve je po istom šablonu s malim izmjenama, ovisno o prigodi. Otkuda to, pita se obični, mali čovjek koji se slučajno tu zatekao i koji je pozvan na takvo događanje. Da bi se prepoznalo na kojem ste događanju, morate pitati okupljene jer se dekor, muzika (namjerno koristim ovaj termin), toalete i eksplozije dojmova ne razlikuju osobito. Ovisnost koja se javlja kod pojedinih ljudi i njihova zanesenost ulogom organizatora i sudionika graniči s ovisnošću o različitim opijatima. Stvaraju se stalno nove nadogradnje već postojećih i stalno se nešto usavršava na vanjštini, a duša, uglavnom, tone, prazna i zaboravljena. Unutarnji dojmovi i doživljaj svih ovih susreta samo otkrivaju čovjekovu podložnost utjecajima i nespremnost suočavanja s istinom ili suprotstavljanja postojećim nakaradnostima jer to doista i jesu. Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost, kazuje Propovjednik. „…Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću” (Ef 4,17-19).

I većina nas prihvaća nametnuto zbog rodbinskih i prijateljskih veza, ne želeći iskvariti taj „prevažni dan” (za koji se na kraju ispostavi da bi ga glavni protagonisti najradije zaboravili) sudjeluje poput lutke na koncu bez ijednoga pitanja, primjedbe – mora li baš tako, je li doista potrebno toliko sljedova hrane (što biva s tolikom hranom koja ostaje…)? Zašto je muzika preglasna i kakve su to pjesme? Tko ih plasira, s kojom svrhom takve tekstove slušamo u prigodama u kojima nisu uopće poželjne, a kamoli smislene? Je li to zaglupljivanje masa, otupljivanje čula i prepuštanje drugima da nas vode jer se nama ne da razmišljati. C. S. Lewis primjećuje u svom djelu Ukinuće čovjeka: „Ono što je sada svim ljudima zajedničko jest puka univerzalnost, najviši zajednički nazivnik, a čovjekovo osvajanje sama sebe znači jednostavno vladavinu Manipulatora nad izmanipuliranim ljudskim materijalom, svijet postčovječnosti koji se gotovo kod svih ljudi svih naroda svijeta, neki svjesno, neki nesvjesno, trenutno trude proizvesti.”

I kad sva ta događanja prođu, ožive Twitter, Instagram, Facebook i ostale novotarije jer se sad cijeli svijet treba upoznati s „glamurom” doživljenoga i organizacijom viđenoga. O materijalnom, smislenom ili eko prospektu slabo tko misli, nema se vremena, a ni želje. Uskoro slijede nove slične aktivnosti i potrebno je razraditi taktiku. Podsjeća ovo na onu – hljeba i igara, dok sve propada i nestaje u besmislu. „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja” (Ef 5,15).

Gubitak slobodne volje

Je li na djelu nestanak čovjeka jer se čini sve da nestane istinski ljudski identitet i njegove moralne i etičke postavke? Moralni relativizam osvaja, a mi niti da se osvrnemo. „Jedna od slabosti modernog Zapada jest želja da sve nadziremo, planiramo, odabiremo, da stvarnost posve podčinimo ljudskoj volji. Bez obzira na tehnološki napredak, to je, naravno, nemoguće”, upozorava Jacques Philippe u svojoj knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Dolazi do ukinuća čovjeka urušavanjem temelja moralnosti i ljudskoga dostojanstva. Spomenuti C. S. Lewis upravo upozorava na ovu pošast i daje smjernice za ljudski razvoj i društvo, utemeljene na objektivnim općeljudskim vrijednostima. Papa Benedikt XVI. je istaknuo: „Puno prije izbijanja terorizma i pošasti droge, engleski autor i filozof C. S. Lewis skrenuo je pozornost na tešku opasnost od ukinuća čovjeka koja leži u urušavanju temelja moralnosti.” I što je još tragičnije, čovjek nesvjesno sam trči u vlastitu propast i sam se strovaljuje u ponor ne razmišljajući kako se iščupati i treba li mu sva ta gungula pokazivanja kičeraja. Kao da opustošenoga uma prati klatno koje ga omamljuje i zaboravlja da mu je darovan mozak i slobodna volja! Pater Tomislav Kolaković upozoravao je slovačke vjernike u vrijeme komunizma da je sloboda odgovornost, da je ona sredstvo života u istini, da vjernik treba pozorno pratiti zbivanja oko sebe, razabirati značenje tih zbivanja u svjetlu onoga što je istinito, osobito kršćanskoga nauka, te djelovati protiv zla. „Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede” (Sir 2,4).

C. S. Lewis također upozorava na pojave s kojima se čovjek nelagodno nosi i ne zna što bi s njima, udaran novotarijama i izložen društvu koje potiče konzumerizam. Čak se i jezik prilagođava ovim pojavama i stvaraju se neke nove inačice, a sve u svrhu nespominjanja čovjeka. Tako imamo ljudske resurse, kadrovski materijal i dr. „Tradicionalne vrijednosti treba ‘raskrinkati’, a čovječanstvo skrojiti u neki svjež oblik po volji (koja po samoj pretpostavci mora biti proizvoljna) nekolicine sretnika jedne sretne generacije koja je naučila kako se to radi. Vjerovanje da možemo izmišljati ‘ideologije’ kako nam se svidi, s posljedičnim tretiranjem čovječanstva kao obične tvari, uzoraka, preparata, počinje utjecati na sam naš jezik. Nekoć smo ubijali loše ljude, sad likvidiramo nedruštvene elemente. Vrlina je postala integracija a marljivost dinamičnost, dok su momci pogodni za časničku službu sada ‘potencijalni materijal za časnika’. Što je najdivnije od svega, vrline štedljivosti i umjerenosti, pa čak i obične inteligencije, sada su prepreke prodaji.”

Današnji čovjek slijepo se drži logike bogatstva, mjerljive učinkovitosti i principa koristi i interesa. Izgubilo se milosrđe, ljubav, čistoća srca, mir, poniznost. Sve je to zamijenjeno nečim što čovjek nije i što ga ne čini nimalo sretnim i ispunjenim. „Nije priroda jedina koju moramo spašavati. Najugroženija vrsta danas nisu sjeverni medvjedi, nego ljudi. Treba spasiti sjeverne medvjede… ali prije svega treba spasiti čovjeka, a čovjek će se spasiti po molitvi”, ističe Jacques Philippe u svojoj knjizi Mali put pouzdanja i ljubavi.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!