Početna stranica » Vrijednost ljudske osobe

Vrijednost ljudske osobe

209 pregleda

U biblijskom pogledu svaki je čovjek vrijedan jednake pažnje, jer svaki je čovjek Božje stvorenje i slika Božja. Već u Starom zavjetu nailazi se na cijeli niz pouka i zapovijedi koje osobito u zaštitu uzimaju siromašne jer su oni bili i najčešće žrtve pristranosti.

Tako se u Knjizi Izlaska unutar takozvane Knjige Saveza nalazi i propis: „Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo niti svjedoči u parnici stajući na stranu većine protiv pravde. Ne smiješ biti pristran prema siromahu u njegovoj parnici” (Izl 23,2-3). Slično se nalazi i u Levitskom zakoniku, unutar njegova Zakona svetosti: „Ne budi pristran prema neznatnom niti popuštaj pred velikima; po pravdi sudi svome bližnjemu” (Lev 19,15). Ne treba smetnuti s uma da tek nekoliko redaka dalje stoji i zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (19,18). U sličnom tonu nastavlja i Ponovljeni zakon: „U suđenju nemojte biti pristrani; saslušavajte maloga kao i velikoga. Ne bojte se nikoga! Ta sud je Božji” (Pnz 1,17). Ishodište je takve zapovijedi u samome Bogu: „Jer Gospodin, Bog vaš, Bog ja nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne da se podmititi; daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. Ljubite i vi pridošlice, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj” (10,17). Narod se trebao dobro odnositi prema onima koji su uvijek zapostavljeni i protiv kojih su mnogi bili pristrani, jer je Bog pokazao dobrotu prema njima u sličnoj situaciji.

U temelju je ljubav

Na ovaj niz razmišljanja nastavlja se Isus kad u Matejevu evanđelju kaže: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada prevednicima i nepravednicima” (Mt 5,43-45). Ljubav prema bližnjemu očituje se u ljubavi prema neprijatelju. Isus zahtijeva od svojih učenika da jednaku ljubav imaju prema sebi samima, prema članovima svoje obitelji, prema rodbini, prijateljima i znancima, ali i prema neznancima, pa i prema neprijateljima. Opet je motivacija za takvu ljubav u Bogu. On jednake mogućnosti daje svima, pa čak i grešnicima i nepravednicima. Postupati na taj način, znači doista biti „sinovi svoga Oca koji je na nebesima”. Želimo li moliti molitvu Oče naš kojoj nas je Isus poučio, moći ćemo to samo ako na ovaj način ostvarimo zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Isus, međutim, nastavlja svoju argumentaciju podsjećajući da i grešnici i pogani ljube i iskazuju naklonost onima koji im na isti način uzvraćaju. Kršćani se moraju razlikovati i svojom nepristranošću. Kršćanska ljubav ne može se ograničiti, baš kao što ni Isusova ljubav nije bila ograničena, na samo jednu obitelj, na samo jednu skupinu ljudi, na samo jedan narod. Rečenica: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16), jasno upućuje na to da kršćanska ljubav mora biti usmjerena prema cijelom svijetu. Tako u govoru o nepristranosti zapravo počinje govor o općem dobru. To je put prema savršenstvu jer Isus te riječi u Matejevu evanđelju zaključuje pozivom: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48).

I prema neprijateljima

Sveti Pavao još je konkretnije razradio ovaj nauk u Poslanici Rimljanima. Nakon što je gotovo na početku poslanice naglasio da u Bogu nema pristranosti (Rim 2,11), objasnit će i kako će kršćanin živjeti nepristrano: „Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite!” (12,14). To je odraz prave ljubavi koja ne traži uzvrata, sve dotle da ljubi i vlastite progonitelje. Uostalom, ovaj je naputak spasonosan i za vlastito nutarnje zdravlje. Umjesto da se, suočeni s nepravdom i zlom, punimo gorčinom, dopuštajući tako da nepravda i zlo uđu u nas i počnu nas razarati, mi dajemo ono što imamo od Boga – blagoslov. Tako protiv zla u svijetu djelujemo blagoslovom. U susretima s drugim ljudima koji su nam nesimpatični, pa i koji su nam nanijeli neko zlo, najbolje je zadržati mir blagoslivljajući ih i postupajući s njima kao i sa svakim drugim, kako bismo htjeli da se postupa s nama samima.

Suosjećati sa svakim

Apostol nastavlja: „Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!” (12,15). Ove riječi odmah podsjećaju na početne riječi Pastoralne konstitucije Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničeg uistinu ljudskog, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato zajednica kršćana doživljava sebe doista usko povezanom s ljudskim rodom i s njegovom poviješću” (Gaudium et spes, 1). Kao kršćaninu, ne može mi se svidjeti jedna životna situacija, pa da samo ondje osjećam svoje poslanje. Poslan sam svakom čovjeku u svakoj životnoj situaciji. Poput svoga nebeskoga Oca, ne mogu biti pristran i baviti se samo onim ugodnim.

U susretima s drugim ljudima koji su nam nesimpatični, pa i koji su nam nanijeli neko zlo, najbolje je zadržati mir blagoslivljajući ih i postupajući s njima kao i sa svakim drugim

 

Pavao dalje kaže: „Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!” (Rim 12,17-18). Naglasak je na izrazima „nikome” i „pred svim”, „sa svim.” To nikoga ne isključuje, a uključuje svakoga čovjeka. Kao kršćanin, ne mogu imati nekoga s kime ne bih htio razgovarati, komu ne bih mogao oprostiti, komu ne bih htio pomoći. Ponovno tako dolazimo do pojma općega dobra. Prema definiciji Katekizma Katoličke Crkve, „pod pojmom ‘opće dobro’ treba shvatiti ‘skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva’. Opće dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a još više od onih koji obnašaju službu vlasti” (Katekizam Katoličke Crkve,1906). Takvo opće dobro podrazumijeva troje: poštovanje ljudske osobe, s njezinim temeljnim i neotuđivim pravima, potom društveno blagostanje i razvitak same skupine uz poštovanje različitih interesa te mir, to jest stabilnost i sigurnost pravednoga poretka (br. 1907-1909). Kršćani koji imaju veći utjecaj na društvena kretanja, osobito oni koji obnašaju službe u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti, na osobiti su način dužni voditi računa o ovim načelima općega dobra. U tome se očituje njihova ljubav prema bližnjemu, bez razlike. U svim protivštinama, u nastojanju da se živi i djeluje nepristrano, kršćanin kao poticaj može prepoznati Pavlove riječi: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo” (Rim 12,21).

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu zapovijed je koja poziva na nepristranost te me obvezuje da se prema svakome jednako odnosim, bez obzira na vlastite sklonosti i poznanstva. Biti kršćanin znači biti drugome Krist. Tek tada mogu reći da sam pravi vjernik. Biti kršćanin znači poštovati drugoga onako kako Bog poštuje mene, sa svim mojim slabostima, ograničenjima, u mojim nedorečenostima i dvojbama. U svakoj ljudskoj osobi kršćanin treba najprije prepoznati Božju sliku. Odatle započinje i govor o ljudskim pravima i slobodama. Bez ovoga biblijskoga pogleda ne bi se nikada među ljudima moglo niti govoriti o pravima ljudske osobe. Samo je kršćanstvo moglo dovesti do takva razvoja ljudske misli.