Pogledati kroz vrijeme i otputovati u prošlost te promatrati život kakav se ne tako davno vodio i promisliti vjeru kakva se živjela u vrijeme kada je zabranjivana i ismijavana, važan je korak kako bismo razumjeli sadašnja zbivanja koje čovjeka nastoje prikazati u nekom svjetlu koje mu ne priliči. Pojedinac je određivan okolnostima vremena i staleža u kojemu se nalazio. Obitelj ga je upravljala od malih nogu bez puno rasprave i prigovora. Nije bilo osobitih izbora kakve će niti život isplesti. Svatko je slijedio svoj put kako mu je svijest i savjest nalagala. Borilo se sa svakodnevnim izazovima i nastojalo opstati u vremenima koja su nosila svoje tegobe i kušnje. Nije se povodilo za osjećajima ili raspoloženjima nego za odgovornošću, čašću i obvezama koje život nameće. „Svijest o sebi omogućuje nam da se odmaknemo i istražujemo čak i način na koji sebe ‘vidimo’ – svoju paradigmu sebe, najtemeljitiju paradigmu djelotvornosti. Ona utječe ne samo na naša stajališta i ponašanje nego i na to kako vidimo druge ljude. Ona je naš zemljovid temeljne prirode ljudskog bića”, kazuje Stephen Covey u knjizi Sedam navika uspješnih ljudi. Pored toga imamo i mogućnost zamišljanja, maštanja, stvaranja nečega izvan stvarnosti. Također, imamo i savjest koja nas upućuje na razlike između dobra i zla, načela koja upravljaju našim ponašanjem i odlukama, kao i slobodnu volju kojom djelujemo na temelju naše svijesti o sebi, bez obzira na druge utjecaje. „Rad na prihvaćanju samog sebe mnogo je teži negoli se čini. Oholost, strah da nećemo biti voljeni, uvjerenje da malo vrijedimo, preduboko je ukorijenjeno u nama. Dovoljno je ustanoviti kako teško doživljavamo svoje padove, pogrješke i neuspjehe, kako nas oni obeshrabruju, u nama jačaju osjećaj krivnje i koliko nas zabrinjavaju”, primjećuje Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda.
Zbog svih tih (ne)potrebnih priznanja i želje za moći i vladanjem drugima, te olakoga postizanja određenih privilegija, čovjek se predaje modernim božanstvima koja ga onda ponižavaju, straše i čine poslušnikom, osobom kojom je lako manipulirati. Ovo je itekako prisutno u prikazima razvoja moderne kulture. „Čovjek koji se odvaja od Boga na kraju gubi smisao za svoje dostojanstvo i počinje sam sebe mrziti. Zapanjujuće je ustanoviti, na primjer, u medijima, da u humoru ima sve manje i manje nježnosti i suosjećanja a sve više i više ismijavanja. Sama umjetnost je često nesposobna prikazati ljepotu ljudskog lica”, primjećuje Philippe.
Osjećaj vrijednosti
U današnjem duhu nestašice postoje ljudi koji misle da su u životu količine svega ograničene, teško dijele priznanja i pohvale, moć ili dobitak. Smatraju da moraju voditi stalne bitke za moći jer ih duh vremena kovitla i raznosi posvuda. Ljudi koji se rukovode materijalnim i uskim potrebama teško ostvaruju kvalitetne odnose s drugima jer su stalno u strahu od gubljenja moći i mogućih dobitaka. Ako netko dobije priznanje ili napreduje u nekom području, oni se osjećaju kao da je njima nešto oduzeto. Iako izvana pokazuju radost ili odaju pohvalu riječima, unutra su potpuno nesretni i nespokojni. Zbog stalnoga uspoređivanja s drugima, upravo zbog usvojenoga duha nestašice, njihov osjećaj vrijednosti je na gubitku jer tuđi uspjeh doživljavaju donekle kao vlastiti neuspjeh. Za njih pobijediti znači poraziti drugoga. Oni se potajno nadaju neuspjehu drugih koji će onda njima dati prvenstvo. Stalno se uspoređuju i natječu, gomilaju stvari kako bi dokazali svoju nadmoć i uvećali osjećaj vlastite vrijednosti. U tom čudnom sklopu ponašanja žele drugima određivati sudbinu i ponašanje u skladu sa svojim željama. Zato se i okružuju klimavcima, slabijima od sebe koji ih neće pokušati prestići niti ih izazivati.
S druge strane imamo karakterne ljude potpuno svjesne svojih mogućnosti i nedostataka koji ne nastoje druge pokoriti niti im nametati vlastite uspjehe. „Karakter bogat integritetom, zrelošću i duhom obilja ima autentičnost koja znatno nadilazi tehniku ili pomanjkanje tehnike u ljudskim interakcijama”, ističe Covey. Svjedoci smo poraza čovjeka prilikom trenutačnih izbornih premetaljki. Čovjek se hoće svidjeti, doći do nekih pozicija na „lak način”, želi život bez odricanja ali je taj život pun poslušnosti za onoga tko mu je dopustio biti na „važnom” mjestu. Kretanja putem određenih pravila nametnutih odgojem ili roditeljskom ljubavlju, odgovornošću prema društvenoj zajednici iz koje su potekli i kojoj bi trebali služiti, postaju u takvim situacijama kamenom spoticanja. „Problem je, zapravo, u tome što imamo previše osobnih mjerila o tome što je dobro i što nije, a nemamo dovoljno povjerenja u Božju mudrost i snagu. Ne vjerujemo da je Bog sposoban sve voditi našem dobru i da ni u kojem slučaju neće dozvoliti da nam nedostaje ono najbitnije, ono što nam pomaže da bolje ljubimo. Rasti i razvijati se u duhovnom životu znači naučiti ljubiti. Tolike okolnosti koje ocjenjujemo kao štetne mogle bi, kad bismo više imali vjere, za nas biti dragocjene prilike za veću ljubav: veće strpljenje, poniznost, blagost, milosrđe i veće predanje u Božje ruke”, ponavlja Jacques Philippe u knjizi Traži mir i idi za njim.
Siromaštvo duha
Koji su danas uzori prisutni, kakve se vrijednosti promiču? Oni koje zbunjuju i ograničavaju. Vidimo koliko potreba za moći i stalnim dokazivanjem uništava karakter čovjeka. Potkupljivost i nevjera, zarobljenost materijalnim dobrima koje se postavlja za idole i kojima se klanja, odlika je svakoga vremena. Međutim, blaga zemaljska su oplemenjena i vrijedna jedino onda kad ih pretvorimo u oruđa dobra. Danas svjedočimo da svijet nestaje u mraku nevjere, otvaraju se ponori zla, a ljubav postaje nepoznat osjećaj, kao i ljubaznost, empatija ili briga za drugoga. Stalno su prisutni primjeri izrugivanja vrednota bez kojih ovaj svijet vidno propada. „Negativnu sliku koju sam imao o samom sebi dugo sam držao za krepost. Tako često su me upozoravali na oholost i taštinu da sam povjerovao da je dobro podcjenjivati samog sebe. Sada shvaćam da se pravi grijeh sastoji u negiranju Božje ljubavi prema nama, u nepoznavanju naše izvorne dobrote. Ako se ne oslanjam na tu prvu ljubav i na tu izvornu dobrotu, gubim doticaj sa svojim istinskim ja i uništavam samog sebe”, svjedoči Henri Nouwen u knjizi Povratak izgubljenog sina. Otvorit će se bezdan i progutati svjetska postignuća i svijet će shvatiti da je nemoćan i slab u prividu vlastite veličine. Siromaštvo je vrlina koja nam oslobađa srce za ljubav. Sveti Josemarija Escriva u knjizi Put poziva da se odijelimo od dobara svijeta i da im ne dopustimo da ona vladaju nama. „Ljubi i provodi siromaštvo duha! Zadovolji se onim što dostaje kako bi prošao kroz život trijezno i umjereno.” Siromaštvo ne podrazumijeva materijalnu oskudicu nego nenavezanost na stvari i odricanje od njih. „Stoga ima siromašnih koji su stvarno bogati. I obratno.”
Mentalitet žrtve tjera ljude da se osjećaju zakinuto, prevareno ili nesretno. Stalno su u nekom grču i u potrazi za boljim životom. „Budimo, dakle, uvjereni u sljedeće, i naći ćemo izvor neizmjerne snage: Bog može katkada dozvoliti da mi uzmanjkaju novac, zdravlje, mogućnosti, kreposti, ali mi nikad neće uskratiti sebe samog, svoju pomoć, svoje milosrđe, sve ono što mi omogućuje da se stalno sve više njemu približavam i da jače ljubim njega i svoje bližnje, i da dođem do svetosti”, poučava Philippe.