Početna stranica » Krštenje Gospodinovo: Krštenje je temeljno kršćansko opredjeljenje („Optio fundamentalis“)

Krštenje Gospodinovo: Krštenje je temeljno kršćansko opredjeljenje („Optio fundamentalis“)

5 min

Jedino Bog nam je dostatan. Ništa drugo nam nije dovoljno, a ništa drugo nam i ne treba

Dragi vjernici, svi mi – ili gotovo svi – već smo kršteni.

Zašto smo kršteni? Zašto se čovjek krsti?

Svi mi znamo da nam se na Krštenju opraštaju svi naši grijesi, na osnovu naše vjere u Isusa Krista i na osnovu njegovih zasluga. Svojom milošću, koju nitko ne može zaslužiti, Bog nas po Krštenju prima za svoju posinjenu djecu – iz ljubavi prema svome jedinom Sinu po naravi, Isusu Kristu. Istodobno nam daje i dar svetosti, posvetnu milost, tj. dar suobličenja s našim nebeskim Ocem.

Pa zašto se onda Isus Krstio? – On nije imao grijeha, a oduvijek je po naravi Božji Sin. On je savršena slika Boga Oca, jer je On u Ocu i Otac u Njemu. Zašto se onda krstio?

Krštenje ima još jedno drugo značenje. Istina je da je Krštenje djelo Božje, ali je ono istodobno i ljudsko djelo: djelo krštenika (osobe koja se krsti), ali i djelo zajednice vjernika, u kojoj se vjernik krsti. Stoga, osim djela koje Bog čini u čovjeku u trenutku Krštenja, tu je i djelo krštenika, i djelo Crkve.

Krštenje je naše potpuno opredjeljenje za Boga, prijelaz na Božju stranu. Krštenje je glavna vjernikova odluka, izbor osnovnog stava osobe. U Krštenju se mi potpuno opredjeljujemo za Boga, dragovoljno se potpuno podlažemo njegovoj volji. Tom prigodom nas Bog usvaja kao svoju posinjenu djecu.

To znači da od tog trenutka, od časa Krštenja, naš život poprima novo značenje, potpuni smisao i ideal našeg postojanja. Stječe čast, kojoj se stvorena narav nije mogla ni nadati. Cijeli život bez Krštenja nema nikakve vrijednosti u usporedbi s jednim trenutkom života krštene osobe.

Nova narav, koju Bog Stvoritelj daje kršteniku u sakramentu Krštenja, teži jedino da se sjedini sa Stvoriteljem: da zauvijek živi s Njime. Svako manje dobro, pa i sva dobra ovoga svijeta – sva skupa su manja od Boga Stvoritelja, pa ne mogu zadovoljiti krštenikovu dušu, dušu Božjeg posvojenog sina ili kćeri. Jedino Bog nam je dostatan. Ništa drugo nam nije dovoljno, a ništa drugo nam i ne treba.

Međutim, vjera nas uči da Božja milost ne kvari i ne oštećuje narav. Ona je samo usavršuje. Stoga ni kršteni čovjek ne postaje anđeo. On i dalje ostaje čovjek. Nakon što je kršten, on nikad ne bi smio zanijekati Krštenje, ali se ipak događa da ponekad padne, ponekad pogriješi, ponekad zaluta. No, njegova je sreća to što je on već izabrao pravi put, put spasenja. On se već opredijelio i usmjerio prema dobru. Zauzeo je pozitivan stav prema Bogu, prema bližnjemu, prema svijetu i općenito prema životu.

Stoga njegove pogreške, grijesi i slabosti, njegova ljudska nesavršenost samo usporavaju njegov hod, njegov rast u svetosti, ali mu ne mogu upropastiti dušu: ne mijenjaju mu njegovo temeljno opredjeljenje, ne mijenjaju mu pozitivno usmjerenje prema Bogu. Sudbonosno i tragično bi za njega bilo samo ako bi on samovoljno promijenio to svoje temeljno opredjeljenje, taj pozitivni stav prema Bogu, a to se događa samo ako čovjek s punom sviješću i slobodnom voljom učini teški grijeh.

Budući da nam Krštenje donosi tako velika dobra i tako dobro nam osigurava život s Bogom i vječno spasenje, Katolička Crkva izvanredno dobro postupa što krštava djecu čim se rode – da im čitav život bude s Bogom, da bude svet, da bude blagoslovljen i da već od samog početka teži k potpunom sjedinjenju s nebeskim Ocem.

Istina je također da mala djeca ne mogu donositi konačne odluke – niti za, niti protiv Boga. Ne mogu imati neki određeni stav – ni pozitivan, ni negativan. Jedino pozitivno kod male djece jest njihova naravna sklonost prema dobru, koju je Bog usadio u sva svoja stvorenja. Zato se djeca krste na osnovu vjere svojih roditelja i zajednice vjernika, u kojoj će rasti i odgajati se, idući skupa sa svojom obitelji i zajednicom vjernika prema apsolutnom dobru, prema Bogu.

Ali, budući da osobne odluke, koje vrijede za cijeli život, mogu donositi samo koliko-toliko zrele osobe, Isus Krist nam je ostavio i sakrament Potvrde (Krizme). Tom prigodom odrasli vjernik sam osobno svjedoči svoju vjeru i vjeru Crkve i sam odlučuje da će pod vodstvom Duha Svetoga tijekom cijeloga svoga života živjeti kao Božje dijete.

Odrasli vjernik sakrament Potvrde prima odmah nakon Krštenja. Kao što je odmah nakon Isusova Krštenja Duh Sveti sišao na Isusa – isto to se događa svaki put kad se krsti odrasli vjernik, jer odrasli vjernik osobno svjedoči svoju vjeru i opredjeljuje se za Boga. Malo dijete ne može donositi takve odluke. Stoga će to učiniti kad odraste, prigodom primanja sakramenta Potvrde. Stoga su sakramenti Krštenja i Potvrde tijesno povezani.

Tko je primio te sakramente, on svom dušom treba sveto živjeti, vjeran Bogu i njegovoj Crkvi. Isus Krist se osobno i javno posvetio Bogu, krštavajući se u rijeci Jordanu, ka zreo čovjek, 30 godišnjak.

I mi smo posvećeni Bogu. Ostanimo mu vjerni, kao što mu se pokazao vjernim i njegov jedini Sin, Isus Krist, naš Bog i Spasitelj! Amen.