Početna stranica » Obitelj i sakramenti

Obitelj i sakramenti

6 min

Roditelji su odgovorni da svojoj djeci probude vjeru i usade svijest o Božjoj prisutnosti. U tom zadatku Bog roditeljima pruža nebesku pomoć u sakramentima Crkve

Katolički odgoj je dužnost svih roditelja katolika, mjesto njihove velike radosti i nade u vječno spasenje njihove djece. Odgoj je oblikovanje koje uključuje podjednako ljudski um i ljudsku volju, obuhvaća naše pamćenje i maštu, seže sve do naših osjećaja, gesta i osjetila, pa i samoga tijela. Katolički odgoj se brine da se djetetov um, volja i cjelokupna osjećajnost pročiste i ojačaju kako bi se dijete moglo usmjeriti prema svome Bogu. Roditelji su odgovorni da svojoj djeci probude vjeru i usade svijest o Božjoj prisutnosti. U tom zadatku Bog roditeljima pruža nebesku pomoć u sakramentima Crkve. Pomoć im je, naravno, pružena i u Riječi Božjoj i u teologiji, koje oblikuju um poukom ili naukom. No sakramenti su na određeni način izravno djelotvorni u odgoju, mijenjaju, preobražavaju. Riječ Božja hrani naš um i našu vjeru, a sakramenti na poseban način hrane našu nadu i ljubav. Zato dobar katolički odgoj podrazumijeva primanje sakramenata, osobito redovitu svetu pričest i ispovijed.

Krštenje

Sv. Augustin naučava da sakramenti izviru iz Isusova probodenoga srca, s krvlju i vodom koje su iz njega potekle. Oni su jedinstveni znakovi po kojima nam Bog daje svoju milost i kreposti, izvori su preobilja božanske ljubavi. Budući da uključuju i osjećajni vid Kristove milosti, od iznimne su važnosti u prvom odgoju djece jer oblikuju njihova srca u skladu s Kristovom milošću. Po sakramentima Bog nam je prisutan jer njegova ljubav ne trpi odvajanje ili prekid.

Božja ljubav koja ujedinjuje očituje se kroz sakramente i u činjenici da sakramenti uključuju i svećenike i obitelji. Pritom se prva priprava za sakramente odvija u obitelji i povezana je s obiteljskim pozivom, a svećenici su obično prvenstveno zaduženi za poučavanje vjere i praćenje roditelja na njihovu putu. Objasnimo stoga na koji je način priprava za sakramente obiteljska stvar.

Obitelj se počinje pripremati za sakrament krštenja onoga trenutka kada supružnici saznaju da čekaju dijete. Ova priprava uključuje želju roditelja da njihovo dijete bude kršteno, a ta je želja vitalna za sakrament jer su roditelji ti koji traže krštenje za svoje dijete. Nakon djetetova rođenja na ovozemaljski život slijedi izravna priprema za rođenje na božanski život. Roditelji normalno žele i nastoje da im se dijete što prije krsti jer po krštenju dijete izmiče stisku istočnoga grijeha, čija je prva posljedica ljaga na duši koja zahvaća i tijelo. Požude, pa čak i požuda oholosti, osjetilnoga su reda i obilježavaju nas i u našoj mašti. Zato je naša mašta barem djelomično usmjerena na uzdizanje nas samih, na egoizam. Stoga kršćanski roditelji žele da njihovo dijete što prije primi Kristovu milost koja čisti dušu i ujedinjuje je s Kristom. Krštenje ne uklanja požude koje su posljedica istočnoga grijeha, nego krijepi dušu da, kad dijete postane svjesno značenja usmjerenosti k dobru, u njemu prebiva božanska jakost. Ta želja da se dijete što prije krsti, tj. da primi dar božanske ljubavi koja iznutra krijepi dušu i izravno je povezuje s Isusom, normalan je učinak roditeljske ljubavi prema djetetu. I zato se kršćanski roditelji s više pažnje i ljubavi pripremaju za ovo drugo rođenje po milosti nego za prvo rođenje po tijelu. Rođenje na božanski život je svrha prvoga rođenja. Roditelji na krštenju prikazuju svoje dijete Bogu i mole ga za Kristovu milost da njihovo dijete postane Očevo dijete, član Crkve.

U pripremu za krštenje trebala bi se uključiti cijela obitelj. Zato je krštenje jedan od važnih trenutaka obiteljskoga zajedništva čije se otajstvo ne živi samo na dan krštenja. Krštenje daje takozvani karakter, ono se urezuje u dušu, i zato ga trebamo svakodnevno živjeti. I do trenutka kada dijete postane svjesno svoga krštenja, na roditeljima je da njeguju tu svijest. Roditelji trebaju moliti pred djetetom, za njega i s njim, čak i kada je ono premalo i još ne može razumjeti izgovorene riječi. Krštenom je djetetu, budući da pripada Bogu, potrebno sveto okruženje, okruženje ispunjeno molitvom. Ulivene kreposti vjere, nade i ljubavi trebaju vjerničko okruženje kako bi ih dijete u svojoj duši moglo živjeti. Zato su roditelji odgovorni za buđenje i prvi rast vjere, nade i ljubavi. Te kreposti teško mogu rasti u svjetovnom okruženju u kome Bog nije na prvom mjestu. Krštenjem se u djetetu probudio božanski život, i ako ga roditelji neće održavati vjerničkim činima – osobito molitvom pred djetetom i za njega, na način da ih dijete vidi i čuje – taj život neće moći rasti i razvijati se. Takvo kršćansko molitveno okruženje posvećuje ne samo djecu nego i roditelje. Na taj način oni mogu živjeti svoje kraljevsko svećeničko poslanje i čuvati se od napasti prisvajanja ministerijalnih svećeničkih službi u crkvi.

Prva pričest

Kada dijete malo poraste, roditelji ga trebaju početi pripravljati za prvu pričest. Zato je dobro da djeca idu na svetu misu, kako bi razvila osjećaj Kristove prisutnosti u euharistiji i u zajednici Crkve. Priprava za euharistiju traje dugo i mora biti podrobna. Prije i poslije mise dobro im je jednostavnim riječima objasniti što se događa. I sami bismo trebali redovito ići na svetu pričest kako bismo pobudili njihovu želju za Isusom u Presvetom sakramentu. Želja za svetom pričešću razvija se tako da djeca gledaju kako njihovi roditelji, braća i sestre primaju ovaj jedinstveni Božji dar i govore im o Isusovu životu i njegovu jedinstvenom, osobnom daru pod prilikama kruha i vina. Djeca po naravi imaju smisla za prisutnost: za prisutnost majke, oca, ostalih članova obitelji. Zato mogu razumjeti da je Isus prisutan u euharistiji, a ta ih nevidljiva Božja prisutnost spontano privlači.

Priprava za pričest povezana je s pripravom za sakrament pokore. Roditelji bi trebali poučiti dijete što je grijeh. To je najbolje učiniti tako da mu se prvo razjasni što je ljubav. Jer ako dijete prvo nauči što je ljubav, a onda mu se objasni da je grijeh manjak ljubavi ili prekid poretka ljubavi, tada neće doživjeti da mu se kreposti i lijepo ponašanje nameću od izvana. Da bi mu posvijestili da je grijeh uvijek protivan ljubavi, roditelji to trebaju činiti s ljubavlju, na način da dijete bude svjesno da ga roditelji vole i onda kada ga ispravljaju i kažnjavaju. Grijeh je negacija kojoj je dijete sklono zbog oholosti. Dijete je neposlušno jer je vođeno svojom autonomijom i ohološću. Roditelji trebaju bdjeti nad neposluhom i omogućiti djetetu da shvati da neposluh uvijek znači prekid odnosa ljubavi, suradnje, prisutnosti. Roditeljske kazne također trebaju ići u tom smjeru: da dijete shvati da njegovi postupci imaju posljedice i da su te posljedice vitalne, ali i da se, posebno dok je dijete malo, odgaja njegova osjetilnost.

Ispovijed

Na roditeljima je, dakle, da svoje kršćanske dužnosti ne prepuštaju svećenicima i vjeroučiteljima, nego da sudjeluju u djetetovoj pripremi za sakrament ispovijedi. Da djetetu objasne da, kako bi primilo Isusa, njegovo srce mora biti potpuno čisto i ispunjeno ljubavlju. Djeca mogu razumjeti da krštenje, euharistija i ispovijed trebaju biti potpuno ujedinjeni. Milost krštenja vodi euharistiji i zahtijeva ispovijed. Roditelji trebaju u djetetu pobuditi želju za obnovom, za promjenom, za obraćenjem, ali tako da u njemu ne pobuđuju gorčinu i gnjev. Trebaju ga poučiti da mu Isus daje milost da se svladava, nadilazi, stječe kreposti i čini dobra djela. To pomaže djetetu da nauči rado i često moliti Isusa za oproštenje i oslanjati se na njega uvijek i u svemu. I upravo su tu kršćanski roditelji nezamjenjivi: u razvijanju djetetove svijesti o božanskom milosrđu i ljubavi, svijesti o obilju Božjega dara, o besplatnosti oprosta.