Početna stranica » Vjetrovi vječnosti

Vjetrovi vječnosti

751 pregleda

Ideju uma koji bi postojao u tijelu kao neka zasebna sfera, znanstvenici su odbacili s prezirom: u tijelu postoje samo kemijski procesi i električni impulsi, i sva se moždana aktivnost može objasniti njima i samo njima

„Vjetar puše, gdje hoće; čuješ šum njegov, ali ne znaš, odakle dolazi i kamo ide. Tako je kod svakoga, koji je rođen od Duha” – riječi su iz Ivanova evanđelja koje nas podsjećaju na to da je Duh kao i zrak, nevidljiv, ali ipak djeluje. Isus se više volio izražavati slikovito nego konkretno, pa nije lako i jezgrovito odgovoriti što je mislio, ali zacijelo se može reći da je to govor o nevidljivom: u vidljivom svijetu postoji i nešto što izmiče našim osjetilima, Božja sila koja potiče materijalno, i njime upravlja.

Sila života

Francuski mislilac Rene Descartes stoji na početku moderne filozofije i fizike, a on je u 17. stoljeću mislio da postoje dva zasebna svijeta, duhovni i materijalni. Dok se stvari gibaju, u umu prebivaju misli i osjećaji, i jedno utječe na drugo – tijelo na duh, a duh na tijelo; međutim, nije znao gdje se i kako susreću ta dva svijeta. Pokazalo se da je to vrlo težak problem, i do danas nije riješen. Mnogi su drugi mislioci, od Berkeleyja, Hegela i Schopenhauera do Husserla, Bergsona i Russella zaključili da se ne trebaju zamarati previše materijalnim svijetom: naša svijest je ionako jedino što pouzdano poznajemo, sva se stvarnost javlja u našem umu kao predodžba, i ništa u svijetu nema zasebnu stvarnost izvan onoga koliko mi imamo osjetilne svijesti o njima, kako je to rekao engleski mislilac John Stuart Mill.

Umjetna inteligencija

No prirodnim znanostima, a one su zavladale 20. stoljećima, to nije bilo dovoljno. Za njih postoji samo ono mjerljivo, opipljivo i provjerljivo, a misli u našoj glavi to nipošto nisu. Ideju uma koji bi postojao u tijelu kao neka zasebna sfera, znanstvenici su odbacili s prezirom: u tijelu postoje samo kemijski procesi i električni impulsi, i sva se moždana aktivnost može objasniti njima i samo njima. Naš um se ne smatra pokretačem tijela, nego dijelom tijela, a naša svijest samo je slučajni nusprodukt reakcija elektrona, atoma i molekula. Nama je prirodno da smo mi – mi, da postoji neki „ja” koji je različit od svih drugih, da je taj „ja” u biti isti onom „ja” dok smo bili sasvim maleni, da rastemo, razvijamo se, nazadujemo i mijenjamo, ali da imamo neki identitet, a ako smo k tome i vjernici, vjerujemo da je on neodvojiv od naše duše. Ali gdje je taj duh u ljudskom stroju i ima li ga uopće? Ona rečenica s početka teksta, o duhu koji nevidljiv dolazi i odlazi, jest rečenica iz Biblije u koju se danas možda i najmanje vjeruje: u pogledu prirodnih znanosti, koji danas prevladava i u svakodnevnom životu, nema nikakva duha u čovjeku.

Zbog takva nazora došlo je do panike zadnjih mjeseci zbog usavršavanja govornih automata kojima upravlja umjetna inteligencija. Lako su dostupni preko kompjutora i mobitela, besplatni su i jednostavni za korištenje. Postavite li im kakvo pitanje, odgovorit će kratko na njih, ovisno o zalihi riječi koja je u njima pohranjena. Oni nisu programirani kako je to bilo do sada, da je svako pitanje i odgovor unaprijed zadan od strane čovjeka, pa se kretati možete samo unutar zadanoga, kao kad naručujete hranu u McDonald’su pritišćući sličice s prikazima hrane i pića. Ovi novi strojevi imaju u sebi memorirane enormne količine tekstova koje su napisala ljudska bića, pa od njih biraju ono što bi statistički bio najvjerojatniji odgovor – nekad pogode kako-tako, nekad totalno promaše; to je zato što nemaju svijest i mogućnost razmišljanja, pa i ne mogu znati što je ispravno, a što pogrešno.

Tajna svijesti

Strah je u medijima zavladao zbog toga što je to zapravo suvremena slika čovjeka: budući da se čovjekov um promatra samo kao neko jako računalo, sa svojom strukturom i procedurama, u budućnosti neće biti načina da se čovjek razlikuje od naprednoga kompjutora. Odgovor da kompjutor nema svijest i dušu, ne može se dati, jer za znanost, i čovjeka opijena znanošću, svijest i dušu nema ni čovjek. Srećom, o tome je već razmišljao Augustin, i on je prvi u povijesti postavio jasni nauk o svijesti i duši: čovjek je duša, a duša je Božja slika; duša ima spoznaju same sebe koja je vodi do spoznaje Boga, i s njime je povezana u vječnosti. Za razliku od suvremene znanosti, za koju je svijest slijepa i gluha bez impulsa tijela, sve znanje ide samo u jednom smjeru – iz svijeta, kroz tijelo, u um, a taj je um posve materijalan; ljudska svijest u stvari i ne mora postojati jer je ionako sve posve mehaničko. Kad bismo mogli napraviti posve identičnu kopiju nekoga od nas, kako je to zamislio američki filozof Saul Kripke, a zašto i to ne bi bilo izvedivo uskoro, neće se ni po čemu moći razlikovati izvornik od replike: kemijski i električni procesi u obojici bit će sasvim isti, isto će reagirati i govoriti pa valjda i misliti. Čak i da izvorni čovjek ima svijest, za razliku od replikanta, nitko to izvana neće moći primijetiti.

Druga strana

Kripke je ipak bio siguran da ima nešto što se ne može udvojiti: svijest. Jedan drugi američki filozof, Thomas Nagel, upozorio je da je iskustvo svijesti jedinstveno za svakoga – mi ne možemo znati kako je to biti netko drugi, a ako je nešto jedinstveno, onda i ne može biti predmet znanstvene obrade. U laboratorijima mogu analizirati mozak, ali to ne znači da su ušli u tajnu uma. Um je ipak otvoren i na drugu stranu, ne samo prema materijalnom nego i prema duhovnom, i odande prima poticaje koji izmiču kvantifikaciji i klasifikaciji. Kroz našu dušu pušu vjetrovi vječnosti, može im se samo čuti šum.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!