U prekrasnoj bisernici Jadrana „gdje se s jedne strane nižu otoci, a s druge strane rasprostire i proteže otvoreno more i Otrantska vrata” smjestio se otok Vis, jedan od najudaljenijih hrvatskih otoka, na kojemu je nekoć živjelo dvanaest, a danas nešto manje od tri i pol tisuće stanovnika. Taj otok, čije se lice tijekom stoljeća nije puno promijenilo, biser je cijeloga Sredozemlja. Takav, okružen mirisom borovine sa svojim baršunastim plažama, izvorima pitke vode, kamenim kućama i romantičnim ulicama, a uronjen u bajku čistoga mora, kralj je i kruna Jadrana. Neki strani magazini i portali su otok Vis proglasili jednim od tri najromantičnija odredišta na svijetu, a plažu Stiniva na južnoj strani otoka, zbog bijeloga šljunka, čistoga mora i stijena čuvarica koje je okružuju, uvrstili su u vrh najljepših europskih plaža.
Uz Stinivu, od 1967. zaštićenu kao „značajan krajobraz”, otok ima i druge uvale i kamene knjige koje skrivaju svoje čudesne plaže. Nautičarima je omiljena Pritišćina koja plavo-zelenim bojama potiče maštu. U potrazi za mirom u nju se dolazi brodicom preko mora ili cestom od Podhumlja. Nedaleko od Komiže, izdvojen u tišini, uvro se Vartalac; dragolika Stončica sa svjetionikom na rtu istoga imena poznata je po ljetnoj zabavi, a plaža Srebrena po neobično velikim bijelim vapnenim oblucima. Malu Travnu krase bijele stijene i izvori vode, a mineralni cvjetovi i okamenjena zlatna lava u Kamenicama osvjetljavaju put do benediktinskoga samostana gdje živi sjećanje na pohod pape Aleksandra III. u listopadu 1177., koji je zbog pitke vode baš tu, u Kamenicama pristao sa svojim galijama. Tu je još suncu izložena plaža Grandovac i popularni Tepluš podno naselja Rukavac, a ispod Milne opčinjava zeleni Zaglav…
Vis tijekom stoljeća
Otok Vis, zbog svoga iznimnog položaja i plodnoga polja sred otoka te obilja ribe, već je od kamenoga doba privukao ljude sa svih strana i postao povijesno mjesto susreta pomorskih putova i raznolikih kultura. Ilirski pomorci stoljećima su odolijevali Grcima i priječili im ulazak na istočnu obalu Jadrana. Tako prve zapise o Visu koji su neki zvali Lissa, a stari Grci Issa doznajemo iz antičkih ljetopisa o ilirskom vladaru Joniju koji je vladao otokom u 6. i 5. st. pr. Kr. te Dioniziju Starijem koji je u 4. st. pr. Kr. (oko 397.), želeći postati vladar Sredozemlja, osnovao koloniju Issu, grad-državu koja je kovala vlastiti novac i osnivala svoje kolonije na kopnu. Issa je samostalnost očuvala do 1. st. pr. Kr. U Rimskom Carstvu uživala je društveni i gospodarski napredak. Propašću antičke civilizacije javljaju se gospodarske teškoće, smanjivanje stanovništva i napadi barbara čime završava jedno važno poglavlje povijesti Visa. U 7. st. doseljavaju Hrvati koji od starosjedilaca preuzimaju pomorske vještine i poljoprivredno znanje. Tada Vis biva dijelom ranosrednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva te Hvarske komune i Biskupije, a hvarska aristokracija na Visu ima velike posjede. Višani se zbog mletačkoga razaranja povlače u unutrašnjost otoka i okreću poljoprivredi, ali ih to ne spašava u 15. st. kada Katalonci u službi napuljskoga kralja pustoše najveće viško naselje u unutrašnjosti, Velo Selo. Višani, braneći otok od Turaka i Arapa, uz obalu grade dva naselja Kut i Luka.
Za renesanse i baroka Vis gospodarski i kulturno cvjeta u susretu ljudi i robe od sjevera Europe do Bliskoga istoka. Kada je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku, Vis ostaje pod vlašću Austrije, potom Francuske i nakratko Britanije (1810.), kada se na Visu grade utvrde i cvjeta krijumčarenje. Višani i Komižani vrsni su pomorci, vješti gusari i najbolji jadranski ribari. Legenda kaže da je u gradu Visu sve bilo dopušteno i da je svega bilo u izobilju: šećera, zlata, kave, satova, parfema, voća i povrća.
Od 1815. Vis pod Austrijom nastavlja s utvrđivanjem otoka što se opravdalo kada se Kraljevina Italija 1866., želeći zauzeti istočnu obalu Jadrana, u pomorskoj bitki kraj Visa sukobila s Hrvatima pod habsburškim stijegom. U austrijskom carstvu su tada na glasu viška vina, a Vis, uz gospodarski napredak, prati i povećanje stanovništva čiju bogatu budućnost početkom 20. st. zaustavlja bolest vinove loze, što će brojne Višane potaknuti na iseljavanje u prekooceanske zemlje.
Tuđinska glad za Visom ne prestaje te ga poslije I. svjetskoga rata Talijani kratko zauzimaju. Zatim trpi diktaturu Kraljevine Jugoslavije, a od 1941. do 1943. ponovno Talijane. Potom Vis postaje savezna zračna luka i srce nove Jugoslavije u kojoj će kao vojna baza desetljećima biti zatvoren i očuvan od neplanske gradnje. Od 1992. u novoj nezavisnoj hrvatskoj državi otvaraju mu se mogućnosti u turizmu, vinarstvu, poljoprivredi i ribarstvu.
Duhovno (i povijesno) blago
Na sjeveroistoku otoka, u prirodnom okruženju otočića Host i poluotočića Prirovo, u uvali Sv. Jurja smjestio se antički grad Vis, možda i najstariji grad na Jadranu. Zna se da je on izrastao iz dvaju starih naselja Kuta i Luke koje je u 16. st. spojila župna crkva Gospe od Spilica. Ime je dobila po pripećcima (= polupećinama na kojima je sagrađena), a draž joj najbolje oslikava vitka i najviša preslica u Dalmaciji s tri zvona.
Na ulazu u višku luku zadivljuje crkva sv. Jurja, podsjetnik na pustinjake iz 15. st. i doba kad su se mletačke vlasti htjele nametnuti Višanima. Tada Višani u grb grada utisnuše lik sv. Jurja kao protusimbol mletačkoj zastavi i grbu. Tako sv. Jure postade viški zaštitnik, a njegovo slavno ime i danas pronose crkva, zaljev, škoj i brdo ponad grada te živom riječju utemeljuju franjevci iz samostana sv. Jere.
Otok i grad bogati su tragovima povijesti o čemu svjedoče kameni libri i labirinti podzemnih špilja te arheološki ostaci. Tu su Gradine (ruševine grada), nekropole Martvilo i Vlaška njiva te ostaci rimskih termi i kazališta na kojemu je sagrađen samostan konventualaca. Tu, u tvrđavi iz 19. st., u arheološkom muzeju, ljubitelji starina otkrit će preko šesto grčkih amfora i brončanu glavu božice Artemide. Neobično je da se viška povijest iščitava u ribanju na ribarnici, u ljetnikovcu pisca djela Ljubica i Murat gusar, Marina Gazarovića. Ne mogu se zaobići ni palače Garibaldi, Jakša i Radošević te Hrvatski dom. Potom slijede glazbene i folklorne Viške noći i Fešta od vina… Kad sve obiđete, u jednom trenu vam se učini kao da ste sve shvatili iz tih nebrojenih čuda bremenite povijesti, ali čeka nas još i duhovno hodočašće. Smjer kojim smo krenuli odredit će hoćemo li prvo naići na kasnobaroknu crkvu sv. Ciprijana i Justine iz 1742. ili crkvu Gospe od Utišenja u Kutu, koja u jednom zazidanom gotičkom prozoru čuva spomen na crkvu iz 15. st.
Kad se popnemo na najviši vrh na otoku, Hum, naći ćemo se pred novim čudom. Zrake Duha Svetoga zasjat će u viškoj golubici, crkvi sv. Duha iz 17. st. Kruna nad krunama je kad se nađemo u najstarijoj viškoj župi, duhovnom središtu i biskupijskom svetištu Visa, Sv. Mariji u Poselju, osobito na Velu Gospu kad se otvara kapsa (= lijes) s Gospinim likom. Toga dana muškarci u procesiji nose kip oko crkve u kojoj se čuva zavjetni reljef od terakote iz 15. st., rad nepoznatoga majstora. Tu ćete susresti viškoga dekana i župnika i čuti da se na Visu uvijek održavala vanjska procesija te da tu djeluju redovnice Milosrdne sestre sv. Križa koje su na otok stigle 7. listopada 1884., na svetkovinu Gospe od Ružarja i nikada ga nisu napustile. Kada su ih komunisti htjeli izgnati, ostale su vjerne Višanima koji su se pobunili i tako se na Visu očuvala pobožnost u doba komunističkoga života.
Ako bismo krenuli u drugom smjeru, popet ćemo se na prijevoj iznad grada gdje će se pred nama podastrijeti viška polja, rajski vinogradi odakle puca pogled na prekrasna viška sela: Brgujac, Dračevo Polje, Marinje Zemlje, Podstražje, Žednu Glavu… Na to se naslanjaju i kulturni tragovi starih Višana koji danas promiču i čuvaju glasilo Hrvatska zora, Libar viškiga jazika te spomen-zbirku Ranko Marinković kroz smotru Marinković nas spaja.
Dok jedni rone i uživaju u speleologiji i padobranstvu, drugi se odmaraju u skrovitom Rukavcu, razgledaju Komunu – kaštel iz 16. st., ili crkvu komiških ribara, Gospu Mariju čiju je ukradenu sliku vratilo more pa je zato prozvana crkva Gospe Gusarice. U njoj se, kao i u crkvi sv. Jere na Prirovu, održava Festival orgulja.
Komižanima je na ponos najstarija crkva Gospe od Planice iz 11. st. i najmlađa crkva Gospe od Sedam Žalosti. Uz to ih čuva sv. Roko, a budnim okom nadzire crkva Muster, benediktinski samostan iz 12. st. posvećen sv. Nikoli, zaštitniku pomoraca. Na njegov dan se spaljuje brod čijim pepelom se pepelaju novi brodovi. U Musteru su pohranjene umjetnine i spomenici starih komiških obitelji Vitaljić, Marinković, Mardešić i Ivčević. Na južnom dijelu, u 13. st. dograđena je kula koja mu je u prošlosti služila za obranu i to je najstarija utvrda u Dalmaciji.
Komižani – stoljetni ribari
Na zapadu otoka, s benediktinskim samostanom, izdvojen od svijeta, živopisno se umrežio ribarski raj, srednjovjekovna Komiža. Grad pripijenih kuća niz čije zidove izviru kapari poput slapova, a uz miris naranče rastu smokve i stabla rogača, starija od njegova prvoga zapisa koji seže do 12. st., kada je spomenut imenom Val Comeza u darovnici zadarskoga kneza Petra, vladara dalmatinskih otoka. Komižom su gosparili Mleci i Austrijanci. Dičila se sa sedam tvornica za preradu ribe, a od II. svjetskoga rata do devedesetih godina prošloga stoljeća izolirana je i gospodarski propala. Zadržala je izvorni izgled stisnutih kuća, sklad mora i siki (= podmorskih grebena), uz pamćenje da su Komižani prvi u svijetu konzervirali ribu solju i da je more u 16. st. darovalo komiške ribare bogatim ulovom srdele, pa su gradili crkve, tvrđave, velike kuće i lukobrane. Hrana za preživljavanje i uvjet za ženidbu u Komiži je bio tusti rogač. Trebalo je posaditi dovoljno stabala, a njegova sjemenka karat bila je prva mjera za vaganje zlata. Tu još živi običaj spremanja antičkih jela i viške pogače punjene slanom srdelom i lukom, uz koju ide i čaša carskoga vina, izvorne komiške vugave. Komižani u tijesto pogače dodaju i rajčice, pa joj je inačica komiška pogača.
Komižani, stoljetni ribari, prvi su lovili ribu na otvorenom moru i preživljavali zahvaljujući svojoj gajeti falkuši, brzom okretnom brodu koji u sebi krije dva broda – niski za ribolov i visoki za jedrenje i prijevoz tereta. Ime je dobio po falcima, bočnim stranicama koje mu omogućavaju promjenu. Posljednja falkuša Cicibela potopljena je 1986. u uvali Porat, ali je obnovljena 1997. radi sudjelovanja na svjetskoj izložbi u Lisabonu. Njezino porinuće bio je povijesni trenutak jer je spašena stoljetna ribarska tradicija, komiško znanje i vještina. Danas postoje četiri falkuše: Comeza-Lisboa, Mikula, Palagruža i Molo. Obnavljanjem Regate Palagruža očuvala se četiri stoljeća stara „regata komiških falkuša” čemu svjedoči isprava notara Borčića koja se čuva u župnom uredu u Visu. Tako Komižani spasiše najstariju ribarsku regatu na svijetu, a njihov ribarski brod gajeta falkuša zaštićen je kao nacionalno i kulturno dobro.
Nedaleko od Komiže podno Huma, najvišega vrha otoka, naselje Podhumlje smjestilo se u etno selo s najboljim pogledom na otoku. Tradicija su i podhumske konobe u kojima se u večernjim satima kuša vrhunsko vino i maslinovo ulje uz travarice i likere. To kameno selo okruženo je arheološkim mjestima, neolitskim bazenom Lokve i ostacima stare rimske vile u Bačkovu. Dok zaselci u krugu čuvaju kuće i gospodarske objekte iz 19. stoljeća, u srcu naselja zvoni zvono s crkve sv. Nikole.
Geopark Viški arhipelag
Otok Vis nije privlačno odredište samo zbog svoje čudesne prirode nego i zbog izuzetno bogate povijesne ponude koja na život budućih naraštaja utječe zaštićenim spomenicima prirode i značajnim krajobrazima. Tako Vis u zajedništvu s otočićima Biševo, Svetac/Sv. Andrija, Ravnik, Brusnik, Jabuka i Palagruža čini Geopark Viški arhipelag koji je zbog svoje iznimne geološke, prirodne i kulturne baštine postao dio UNESCO-ove mreže geoparkova 2019. godine.
U tom prostoru s najviše prirodnih spomenika u Europi leže dva jedinstvena eruptivna otoka: Brusnik i Jabuka. Njihova jedina osobina nije eruptivni postanak, nego i njihova neobična tamna boja nastala iz željezno-magnezijskih spojeva zbog kojih ni magnetska igla na pomorskoj karti ne pokazuje sjever što pomorcima stvara problem.
Brusnik se diže 12 m nad morem, a Jabuka 97 m, pa se njezina tamna piramida već izdaleka vidi na ravnoj pučini. Ti spomenici prirode (Brusnik od 1951., a Jabuka od 1958.) oskudni su i biljnim i životinjskim svijetom. Na Brusniku živi endemska brusnička crna gušterica, dok je na Jabuci jedna endemska vrsta karanfila presađivanjem nestala, ali su pronađene dvije endemske zečine kojima društvo čini endemska jabučka crna gušterica.
Toj eruptivnoj krasoti pridružuje se morski biser Palagruža i otok Sv. Andrija s endemskim sokolom koji svojim oštrim okom slijedi plavu magistralu što vodi na istok Jadrana.
Biševske spilje
Jadranska obala puna je podzemnih čuda – prirodnih spilja koje je more stvorilo radom u vapnencu. Neka od tih čuda su Zelena spilja na Ravniku (zaštićena 1967.) i najčudesnije Modra i Medvidina spilja na Biševu. Otok je još poznat i po bogatim ribarskim poštama i dobrom vinu te po crkvi sv. Silvestra i Biševskoj Madoni iz 13. st., kojoj se pomorci utječu u zaštiti od olujnoga garbina (= vlažan i topao jugozapadni vjetar na istočnom Sredozemlju s obilnim oborinama). Biševci su ponosni na izum čuvanja ribe na brodu, koji se pripisuje ribaru Martinu Bogdanoviću, te na Pavla Martinisa poznatoga kao kralja lososa u SAD-u.
Modra spilja je od 1951. zaštićena, a svojom divotom nadmašuje i Azzurra na Capriju kraj Napulja. Medvedina spilja, zaštićena od 1967., najdublja je morska spilja na Jadranu – duboka 160 m, velebna ulaza visokoga 20 m i duga hodnika vodi na žalo (= šljunkovita morska obala) gdje se nekada zakonom zaštićena morska medvjedica skrivala od ribara.
Modra spilja nije velika, ali je sa svoja dva otvora jedinstvena. Sunčeve zrake ulaze kroz podmorski otvor i lome se u srebrnastom plavetnilu vode, što zadivljuje u vremenu od deset sati do podne. Taj svjetlosni kolorit otkriven je 1884., a jedan opis iz 1889. za Modru spilju kaže: „Jezik ne može da izreče, pero ne može da opiše ljepote toga hrama morskih bogova i božica. Tude je stopljeno u jedno sve morsko biserje, svi koralji, sve šare cvijeća, a po stijenama i svodovima sve sjene… Kada stupiš unutra, more ti izgleda kao sag od modrušastog baršuna, koji je posut biserjem i dragim kamenjem. Što više ideš lađicom unaprijed, more se pretvara u rastopljeno srebro. Kako zarone vesla, tako vrckaju iskre… da se uvjerim da je to doista more, zagrabim rukom malo vode. Ruka mi se pretvori u zlatno-mjedenu mast, voda po njoj u biserje. Ne ima druga zemlja slične divote – mi ćemo u srcu svome – a ovo je naša zemlja, naša hrvatska zemlja. Pa ćemo svi otkrivene glave u jedan glas onu našu krasnu: Lijepa naša domovino.”
Uz višku himnu O Visu moj, o škoju moj, i meni Hrvatska domovina zasja na klifu (= pučina) Jadranskoga mora u bezvremenoj viškoj kamenoj knjizi čija krasota tijekom stoljeća prošeta neoštećena, čuvana budnim okom sv. Jurja. U toj divoti Modre spilje, koja nadživi vrijeme, da se i sama uvjerim, u podne rukom kao veslom zagrabim more, te se i meni modro zlato vrckajuć’ rastre kad me nebesko sunce kao čudo u moru zemaljskom bezvremenim biserjem zaspe.
