Jednu takvu izjavu nedavno je javno izgovorio poznati bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović koji je ustvrdio: „Da je Isus Krist živ, on bi zabranio Thompsona.ˮ
Ljudi koji sve znaju i u sve se miješaju uvijek izazovu gore opisano čuđenje. Kako vjeruju da im je ogromna umna veličina, vlastita im osoba vrlo brzo postane pretijesna pa u njoj zahvate cijeli narod, koji, gle čuda, točno želi što i oni. Ima takvih na svim stranama svijeta pa i u našim redovničkim zajednicama. Nije jedini, ali je najsvježiji primjer takvoga promišljanja opet spomenuti Emir. U jednoj je emisiji na HRT-u, ničim izazvan, nabrojio pet bh. Hrvata za koje tvrdi kako bi ih svi Bošnjaci izabrali kada bi se kandidirali za predsjednika BiH. Dakle, kada Emir zna tko može biti predsjednik, onda to znaju svi Bošnjaci bez obzira što je na listu ubacio i dva katolička svećenika. Pošto je javno već ustvrdio da je mrtav Bog kojega ta dvojica još uvijek naviještaju („Da je Isus Krist živ…“), a oni ga izgleda do sada nisu uvjerili da je živ i da nije zabranio Marka Perkovića Thompsona kao što ne bi zabranio niti Emira Hadžihafizbegovića, bit će da je bio ozbiljan. Koliko god izgledalo čudno u BiH je već postalo normalno da svatko sastavlja svoje liste, počevši od one za kupovinu pa do liste za predsjednike države. Zato bih iskoristio ovu prigodu i dodao svoju listu od pet imena za predsjednika BiH, ali iz četvrte ustavotvorne komponente u BiH, a to je Međunarodna zajednica u narodu poznata kao stranci. U svih pet polja pišem samo jedno jedino ime: David Copperfield. Ne može nama više nitko pomoći s bonskim nego samo s mađioničarskim ovlastima.
Kraljevstvo za lajk
Ako bi netko pomislio kako bi sada trebalo nadugo i naširoko polemizirati s gospodinom Hadžihafizbegovićem, kojega smatram sjajnim glumcem i u umjetničkom smislu te riječi, grdno se vara. Radije se treba pozabaviti današnjim ružnim trendom ismijavanja i omalovažavanja svetoga i vjere, umjesto njegovim satelitima. Emir samo čini ono što čine svi oni koji pošto-poto žele da se o njima govori i piše: s vremena na vrijeme namjerno izjave nešto što uopće ne mora imati veze s razumom, a pogotovo ne s onim zdravim, što je već postalo opći trend koji definira današnje vrijeme. A oni koji nemaju ili ne znaju što reći, u javnost plasiraju ono što imaju i znaju: obnažene fotografije ili video uratke. Važno je da se o njima piše i govori, a kako se o njima govori, uopće im nije važno niti ih to brine. Lajk, lajk! Kraljevstvo za lajk! Što im je post uvrnutiji to više klikova, komentara, lajkova, dislajkova i pregleda što je mnogima, nažalost, prešlo u ovisnost i postalo smisao života. Taj fenomen modernoga vremena sjajno je definirao poljski sociolog, filozof i teoretičar kulture Zygmunt Bauman: „Ažurirana verzija Descartovog ‘Mislim, dakle jesam’ jest: Viđen sam, dakle jesam… i što me više ljudi vidi, to više jesam.” (Moralna sljepoća: gubitak osjećajnosti u tekućoj modernosti).
Svaki napad i polemiziranje zbog vrijeđanja najdubljih vjerskih osjećaja samo bi pridonio popularnosti zbog koje sve i započne. Sama Emirova izjava i slične izjave nisu dovoljne za dijagnozu društva i vremena u kojemu živimo. U ovome spomenutom slučaju svakako treba dodati mlakost i nezainteresiranost svih onih koji drukčije misle, pa u tome kontekstu i same Crkve koja najčešće prešućuje izravne napade na svoje svetinje. Ako još ovomu dodamo i one kojima više smeta što se tako izrazio o Thompsonu nego o Isusu Kristu, sasvim je dovoljno da se uhvatimo za glavu. Kamo nas sve to vodi? Ima li danas ikakvih ljudskih granica, moralnih i etičkih okvira, manira, kulture, empatije? Postoji li barem mrvica odgovornosti ne samo u onima koji takvo što izjavljuju nego isto tako u onima koji to plasiraju u javnost? Zašto se danas tako agresivno razdvaja odgovornost od slobode kad jedna bez druge jednostavno ne znače ništa? Zar danas više nije dovoljno polemizirati i, ako se baš mora, vrijeđati vjerska osjećanja drugih na ljudskoj razini, a ne na božanskoj razini? Nedostatak ili izostanak dobra u bilo čemu, a u ovome svemu nema ga ni zrno, definira se kao zlo.
Već spomenuti Bauman u svojoj knjizi Tekuće zlo tvrdi kako je zlo u današnjem modernom društvu opasnije i podmuklije od svih svojih ranijih manifestacija jer je rascjepkano, usitnjeno, nepovezano i raspršeno; u oštroj je suprotnosti sa svojim neposrednim ranijim koncentriranim i kondenziranim oblikom kojim se upravljalo iz središnjice. Nije mu glavna strategija prisila, tvrdi Zygmund, nego zavođenje pa se uspješno i dobro kamuflira i savršeno služi lažima i podvalama.
Uzalud vam trud, trubači!
Zar nije baš tako? Ako otvorimo oči i vlastiti um, prepoznat ćemo ga u mnogim sferama današnjega modernoga društva. Zlo se vrlo perfidno i kamuflirano zavuče u ljudske želje, potrebe i stremljenja i to poput radijacije koja neprimjetno zahvati životni prostor i kontaminira svagdanje i najobičnije stvari. Prisutnost radijacije u nekom prostoru i predmetu možemo detektirati i izmjeriti tek ako imamo Geigerovo brojilo, a prisutnost zla u bilo čemu tek možemo detektirati i izmjeriti ako imamo vjeru. I zato ono Boga, vjeru i sveto napada čim god stigne s ciljem da ih omalovaži, relativizira, ismije i zatre. Zna ono vrlo dobro kako će s čovjekom, ali nikako ne može s Bogom u čovjeku.
Na ovim našim prostorima, mi smo već iskusili i koncentrirano i kondenzirano zlo za vrijeme polustoljetne komunističke tiranije kad su svi oni koji su vjerovali u Boga, a ne u Tita i komunističku ideologiju, prolazili kroz svakodnevnu torturu, ismijavanje i šikaniranje svake vrste. Rijetko se kad spomene da Tito i njegovi drugovi nisu potpisali ni jednu konvenciju o ljudskim pravima, pa ni Opću deklaraciju UN-a o ljudskim pravima iz 1948. kako bi sasvim legalno uveli ne samo verbalni nego i misaoni delikt zbog kojih se, često, gubila glava. Za razliku od današnjih neokomunističkih metoda, tada se znalo od koga zlo dolazi, gdje mu je sjedište i tko ga sprovodi. Puno je opasnije danas jer se kamuflira i ulazi u sve pore života, a posebno u kulturu, i poput tekućine se razlijeva odnoseći sa sobom sve što u sebi nema čvrstine i stabilnosti koja se jedino može naći u Bogu jer je samo On pobijedio zlo i smrt. U mnogim medijima sve češće svjedočimo agresivnim protuvjerskim sadržajima: fotošopiranju slika svetaca pa i samoga Isusa, blasfemičnim kazališnim komadima i izjavam kojima se omalovažava sveto, oskvrnjivaju se sakralni prostora i raznim drugim perverzijama koje se svrstaju pod (umjetničku) slobodu izražavanja i govora bez prava na drukčije mišljenje koje se promptno prozove govor mržnje. Zato treba još jednom ponoviti: Lako je zlu s čovjekom. Nemoćno je ono pred Bogom u čovjeku.
Ne, nije Isus Krist, naš Bog, mrtav, Emire. Živ je i prisutan u svojoj kršćanskoj Crkvi koja okuplja najviše ljudi na svijetu. A nitko drugi ne bi doli sam Bog umro i uskrsnuo za sve nas ovakve kakvi već jesmo. „Lako je umrijeti za nešto što je dobro i lijepo, za obitelj, djecu ili civilizaciju. Bog je bio potreban kako bi umro za pokvarene i polovična srca.ˮ (G. Green, Moć i slava). Nije ovo zanimljivo ni jednom današnjem mainstream mediju. Ali je i dalje najveća, najljepša i najradosnija poruka i vijest koju je čovječanstvo ikad čulo i koju će ikad više čuti. Pa, uzalud vam trud, trubači!