Kada je mali Joschka ugledao svijet drugi dan nakon velikoga mađarskog blagdana sv. Stjepana i novog kruha, nitko nije mogao ni sanjati kakav će biti njegov životni put. Već tada se susreo sa smrću ne sluteći da će se to kasnije više puta ponavljati. Majka Julianna ga je oplakivala bolnoga srca misleći da u najranijoj dobi gubi i drugoga sina. Zapalila je svijeću kraj njegove kolijevke, ali ovoga su puta njezine molitve bile uslišane.
Teško se živjelo pod vlašću regenta admirala Horthya i pored vrijednih ruku Joschkovih roditelja, koji su imali sasvim dovoljno imanja u velikom njemačkom selu. Nakon osnovne i građanske škole rijetko je tko nastavljao školovanje. Stariji brat Gyuri je pohađao isusovačku gimnaziju, a mlađi su se morali zadovoljiti zanatom, zanimanjem kojim se po mišljenju Nijemaca u svako doba i na svakome mjestu može osigurati egzistencija. Tako je mlađi brat Matyi izučavao za stolara. Joschka je sa sestrom Terezom pomagao majci u kuhinji i došao na ideju da ne bi bilo loše postati mesar. No, majka je smatrala da je prenježan za taj posao pa je on počeo učiti za krojača.
Kao mladić nemirna duha u rijetkom slobodnom vremenu smišljao je razne nepodopštine. Za blagdan je jednom poželio malo pucnjave i počeo praviti bombu od prazne boce, vapna i šibica. Eksperiment je uspio, ali je ostao bez blagdanskoga odijela i zamalo bez vida. U to je vrijeme stekao štetnu naviku pušenja koja je umnogome utjecala na njegov daljnji životni put.
Drugi svjetski rat je u punome jeku. Najstariji brat je već bio u mađarskoj vojsci. Kada je došao red na njih, Joschka je nagovorio mlađeg brata da se javi u njemačku vojsku jer se ondje vojnicima besplatno dijele – cigarete. Matyi je postao legionar na Zapadnom frontu, a Joschka je u plavoj uniformi röntgen-tehničara prošao pakao Istočnoga fronta sa sanitetom. Ranjenici su najviše tražili njega. Već je dodirom ruke donosio olakšanje, ako ne i ozdravljenje, umirućima je bio utjeha.
Mnogo kasnije, u opkoljenome Sarajevu, prisjećao se Varšavskog geta kada se doslovce gazilo po leševima. „Guter Soldat“ je krišom od nadređenih dostavljao lijekove poljskim civilima. Povjerenje je stjecao pokazujući križ koji je, isto tako krijući, nosio ispod uniforme i govoreći da je i on katolik.
Povlačenje na zapad je bilo neminovno. Kutno, Konin, Poznanj. Za njega je rat završio u tvrđavi u Poznanju. Neznanoj Poljakinji može zahvaliti što ga crvenoarmejci nisu strijeljali. Ipak od logora ga nije mogla spasiti.
Donjeck, Makejevka, Jasinovataja,… Kopao je ugljen u Donbasu i učio ruski jezik. Kada mu je zarobljeništvo nakon dvije i pol godine okončano, nagovarali su ga da ostane u Sovjetskom Savezu i da se ondje oženi.
Ipak, on je žudio za svojom Mađarskom i za majkom, a ona ga je već po drugi put prežalila. Ime mu se nije nalazilo na listama jer je lažnim identitetom htio zaštititi svoje od osvete koja se tada smatrala normalnom prema pripadnicima njemačkoga naroda.
Otac Matyas je umro, imanje oduzeto, obitelj raštrkana, Matyi u Austriji. I Joschka odlazi u Austriju koja je podijeljena između pobjedničkih sila. Ondje je pravi eldorado za okretne pojedince: trguje se svim i svačim, prihvaćaju izbjeglice s istoka. Joschka radi kao krojač u američkoj armiji. Novca ne nedostaje i on svesrdno pomaže potrebitim. Za to vrijeme više je puta prelazio granicu s Mađarskom da bi posjetio majku. Nastavio je i kada je zatvorena a uz nju postavljena minska polja i žica – tzv. željezna zavjesa. Uvijek bi se našao netko tko bi znao kuda se može, ali na vlastiti rizik.
Nisu ga uhvatili na granici, ali jesu u vlaku kada je već mislio da će se vidjeti sa svojima. Kao imperijalistički špijun osuđen je na 17 godina strogog zatvora koji izdržava u zloglasnim staljinističkim kazamatima, među kojima je svakako najpoznatiji Marko u Budimpešti. Slobodu mu donosi mađarska revolucija 1956. i to je kraj njegovu tamnovanju.
No, zbiljâ ponekad može biti gora i od zatvora. Joschka je svjestan zla što su ga počinili Nijemci pod Hitlerom, ali se ne odriče pripadnosti svome narodu i ne taji materinski jezik. Zato se mora boriti s uvredama i siromaštvom. Nikada se ne predaje i osvaja ljude dobrotom. Brižan je otac dvjema kćerima koje voli iznad svega i pomaže koliko može. Snagu mu daje pouzdanje u Majku Božju i sv. Antu, zaštitnika koji mu je toliko puta spasio život.
Oduvijek ga je privlačilo Sarajevo. Želio je vidjeti grad iz kojega je krenuo Prvi svjetski rat. Životni put je htio da se zahvaljujući poznavanju ruskog i engleskog jezika upozna upravo sa Sarajkom i da mu se davna želja ispuni. U zao čas, jer nekadašnja država, koja je bila san za žitelje ne samo njegove zemlje, ubrzo nestaje u prahu i pepelu. Joschka u opsjednutom Sarajevu dijeli sudbinu građana koji se svakodnevno bore za opstanak u neljudskim uvjetima. Ponovno svi misle da je mrtav, ali i ovoga puta Božja je volja bila da preživi.
Njegova životna filozofija bliska je nauku sv. Franje: voljeti sve i sa svima sve dijeliti. Zato nikada ništa nije imao, a imao je sve. Družio se s različitim ljudima i uživao darivajući ih barem nekom sitnicom. Svi koji bi ga upoznali, voljeli su ga i rado bili u njegovu društvu. Zračio je vjerom i optimizmom i znao naći izlaz iz najvećih poteškoća. Posebna ljubav su mu bila djeca i ona su mu prilazila sa simpatijama. Divio se prirodi i brinuo za okoliš. Volio je životinje i hranio ih, osobito ptice, vjerojatno što su za razliku od njega, uvijek mogle slobodno letjeti, letjeti visoko u nebo.
Umro je u dubokoj starosti iznenada hitajući u zagrljaj Svete Majke. Sat na zidu se zaustavio, a ptice su mu pjevom ispratile dušu da bi potom utihnule. Mađari vjeruju da tako umiru samo oni koje Bog uzima izravno sebi. Sahranjen je 15. kolovoza u svome rodnom mjestu, a ptice koje je tako volio pohode njegov grob.Nekima je dano da prođu čitav svijet da bi se zauvijek vratili onamo gdje su poniknuli. Nedokučivi su putovi Gospodnji…
U spomen Josefu Ottu
