Početna stranica » Vareško rudno bogatstvo: Zlatna dolina

Vareško rudno bogatstvo: Zlatna dolina

161 pregleda

Napuštena zgrada nekadašnje željezare, stare radničke barake i napušteni, nekada poslovni objekti dočekuju sve posjetitelje na ulazu u Vareš. Svi oni su u zadnjem ratu devastirani i takvi ostali, valjda za uspomenu i dugo sjećanje.

Samo je Angelina Jolie došla, snimila nekoliko scena i oživila filmska sjećanja svih Varešana, kako onih u Varešu i okolici tako i onih diljem svijeta. Namjerno kažem filmska sjećanja jer sve ono što se događalo prije rata, za vrijeme njegova trajanja i nakon završetka do danas u Varešu jest jedan film sa stvarnim i nimalo dodanim likovima i događajima, a kako sada stvari stoje, taj se film nije završio nego se stalno snimaju nastavci. Koliko će ih biti, nitko ne zna, ali da se nešto u Varešu događa, to već svi znaju.

I uvijek se nešto događalo. Dogodio se rat koji je Vareš itekako osjetio, stanovnici su otišli u izbjeglištvo pa se nakon nekoliko godina vratili i započeli novi život u vjeri i nadi da će budućnost biti svijetla. Bilo je lijepo i dobro, a onda opet drugi oblik izbjeglištva. Odoše sada ljudi i sa sobom vode cijele obitelji trbuhom za kruhom. I ostade tako Vareš prazan i sumoran sa svojih devet tisuća stanovnika. A nekoć ih bijaše 22 tisuće. I ono malo što ih je ostalo ušuškano je u svojim domovima, a vidiš tek poneko dijete kako ide u školu ili iz nje i, naravno, čuješ zvukove automobila kojima ljudi ili idu na posao ili se s njega vraćaju.

Dođe onda australska kompanija Adriatic Metals, izvrši nekoliko istraživanja i zatrese Vareš zlatna groznica! Vijest kako je spomenuta kompanija na prostoru Vareša otkrila nalazišta zlata, srebra i baznih metala, na ulice je izmamila gotovo sve stanovnike grada. I nakon priče o zlatu, čini se da nitko više ne planira napustiti vareški kraj. A da je tako, potvrdili su i brojni građani Vareša i okolice s kojima smo se imali priliku susresti. Ljudi ima i optimizma ne nedostaje, a izgleda da ima i želje. Mogle bi one napuštene radničke barake na ulazu u grad za godinu ili dvije ponovno biti obnovljene. No, da bismo razumjeli svu ovu priču o zlatnome Varešu, potrebno je vratiti se u prošlost i zaviriti na stranice povijesti koja je „zlatna”.

Rudarska povijest

Vareš je brdski gradić s nadmorskom visinom od 829 metara smješten u uskoj dolini rječice Stavnje sa svih strana uokviren brdima i obroncima planine Zvijezde pa se njegova glavna prometnica pruža uz rijeku, a uz nju su u dužini od pet kilometara građene i kuće.

No, kako nam otkriva stanovnik mjesta Pržići i dobar poznavatelj povijesti ovoga kraja, Toni Petković, iako su krajolik i čisti zrak ugodni oku i duši, te mogu oduševiti ljubitelje prirode, za razvoj života na ovim predjelima nisu toliko zaslužni oni koliko ono što vareško tlo krije ispod površine – veliko rudno bogatstvo naslaga željezne rude. U prosjeku je ima oko 200 milijuna tona pa s pravom možemo reći kako je ovo jedno od najbogatijih nalazišta u Europi. Osim rudnoga bogatstva, guste šume kao i vode bile su uzrokom visokoga broja stanovnika. Vareška okolica obiluje ne samo željeznom rudom nego i drugim rudama koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij…

Važno je istaknuti činjenicu da su Vareš i okolica bili naseljeni i u vrijeme Ilira i Rimljana. Na rudištu zvanom Smreka pronađene su rudarske svjetiljke i alatke iz rimskoga doba. Pronađena je i ploča s natpisom Villicus procurator što je bila titula nadglednika važnoga rudnika. U 15. stoljeću, točnije 1425. godine, spominje se selo Duboštica kao glavno rudarsko središte ovoga kraja, a kralj Tvrtko ga je smatrao riznicom svoga kraljevstva. U počecima rudarstva radionice su bile smještene na brdu zvanom Oglavić, a potom su premještene u dolinu rijeke Stavnje. Turska je vlast cijenila rudarski rad jer joj je donosio znatnu korist pa su rudari i obrtnici imali bolji položaj od bosanskih poljoprivrednika.

Osnovno je, dakle, zanimanje ljudi ovoga kraja bilo vađenje i taljenje rude te obrada željeza iz kojega su kovali razne predmete kao što su peke, sačevi, sjekire, noževi i slično, a koje su posrednici prodavali diljem ondašnjega Osmanskoga Carstva. Ovu je proizvodnju u stopu pratilo i pravljenje drvenoga uglja koji je bio prijeko potreban za taljenje ruda i kovanje željeza. Godine 1640. u Varešu je postojalo oko 40 majdana, a toliko ih je bilo i 1891. godine kada je Austro-Ugarska upalila prvu visoku peć. Paljenjem visoke peći prestaje samostalno taljenje rude i obrađivanje željeza u majdanima.

Oćevski majdani

Ipak, u Oćeviji nadomak Vareša i dalje postoje majdani u kojima već stoljećima odzvanja zvuk teških čekića. Potkovice, poljodjelski alati, peke i sačevi žareni ugljem iz vlastitih žežnica, kovani snagom vode i umješnih majstorskih ruku, mogu se pronaći širom svijeta. Rijeka Oćevica pogoni tri majdana ili kovačnice u Oćeviji koji su nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i jedine u Europi koje i danas rade po srednjovjekovnome principu rada. Kovačije, kako ih zovu u Oćeviji, stoljećima su stara tradicija, a i podaci potvrđuju da se u Varešu željezo obrađuje već tisućama godina. Izrađivali su ga za rimske legionare, a o njihovim je alatkama austrougarski geolog Fridrich Katzer pisao kao o „biseru gvozdenog obrta u Europi”. Svojim proizvodima su vareški kovači opskrbljivali Mletačku Republiku, ali i vojnike Osmanskoga Carstva. Kako stoljećima unatrag tako su i danas potomci kovačkih obitelji nastavili obrađivati željezo na onaj način na koji su to činili njihovi preci. Jedna od njih je i obitelj Jozeljić koja nam je otvorila svoju kovačnicu. Njihovi najčuveniji proizvodi su sač i peka, a iz ovih radionica izlaze i potkovice, lopate, motike, raonici, trnokopi i sl. Motike  imaju svoja imena nadjenuta po mjestima u kojima su se najviše prodavale i to ne samo u Bosni nego i u zemljama bivše Jugoslavije, ali i u Albaniji, Turskoj, Egiptu pa sve do Indije.

Prema dostupnim povijesnim podacima, Oćevija se prvi put spominje 1485. godine. Na lokalitetu Bukovice pronađeni su tragovi starih rudarskih jama. Nakon Austro-Ugarske i paljenja prve visoke peći, majdani se zatvaraju, a jedino ne prestaju s radom oni u Oćeviji. Između 1862. i 1867. godine u cijeloj Bosni je bilo 127 majdana, a od toga u Varešu 15 s 90 radnika, a u Oćeviji sedam majdana s 28 radnika. Vareški je rudnik u to vrijeme… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]