Početna stranica » Djeluju li stvari koje ne djeluju?

Djeluju li stvari koje ne djeluju?

119 pregleda

Djelotvornost praznovjerja ne ovisi o nadnaravnim moćima vidovnjaka ili zvijezda, silama koje oni prizivaju, radnjama koje oni obavljaju, niti predmetima kojima se oni služe, još manje o sudbini, nego o vjeri klijenata čija kritička svijest posrće pred iracionalnim

„Ja sam veoma praznovjeran, ali se toga uopće ne stidim, kao što se ne stidim niti svoga vjerovanja u to da zemlja stoji… Jedna od najčudnijih crta moga karaktera sigurno je neobično praznovjerje kojim iz svake stvari izvlačim neko proročansko značenje, pa tako tijekom jednoga dana stotinu stvari proglasim proročanstvima… Svako puzanje insekta služi mi za odgovore na pitanja o mojoj sudbini. Nije li to čudnovato za jednoga profesora fizike? (…) Uvijek sam propovijedao protiv praznovjerja, a za sebe sam uvijek bio najgora vrsta vrača.”

 

Gornje riječi iz pera Georga Christophera Lichtenberga (1742. – 1799.), njemačkoga fizičara i književnika, praznovjerju iskazuju legitimitet, uz bok suvremenoj znanosti, bez srama zbog priklanjanja iracionalizmu i bez straha od kompromitiranja u akademskim krugovima. Njegov stav odražava prevladavajući mentalitet i našega vremena. Praznovjerje je postalo fenomen rasprostranjen među neukima i učenima, među nevjernicima kao i među vjernicima. Da, i među nama katolicima, osobito kroz povijest, ali i danas, i to ne samo među neukima, praznovjerno, magijsko i duboko materijalističko shvaćanje temeljnih istina kršćanske vjere, od sakramenata i relikvija, do devocionalija i molitava za ozdravljenje, izbacilo je na površinu puno iracionalizma koji ukazuje na stalnu potrebu (nove) evangelizacije.

Riječ „praznovjerje” na latinskom je superstitio (od superstes) u značenju „preostao”, a pretežno se odnosi na ostatke starih, pretkršćanskih vjerovanja. Grčki pojam δεισιδαιμονία označava lakovjerni strah od božanskoga i demonskog. Rimski građanski ideal pobožnosti (pietas) bio je zamišljen kao kult bogovima uz očuvanje slobode, dok je praznovjerje slobodnoga građanina lišavalo njegova dostojanstva podjarmljujući ga službi božanstava zamišljenih kao tirana. Riječ je o služenju iracionalnim silama koje pojedincu oduzimaju njegovu slobodu podjarmljujući ga strahom. Praznovjerje, iz do sada rečenoga, možemo opisati kao zabludu, barem s kršćanskoga motrišta, jer osobama, predmetima i radnjama pripisuje nadnaravne moći, koje oni u sebi nemaju (amajlijama pripisuje zaštitu od zlih duhova, zapisima zaštitu protiv uroka ili negativnih entiteta i energija, a nečijem pogledu ili dodiru čudesna ozdravljenja), pa se uslijed toga u osobi razvija iracionalna (magijska) svijest. Pogođeni su razum, volja i osjećaji. Praznovjerje, držimo važnim ponoviti, određenim radnjama, stvarima i ljudima, pridaje natprirodna (magijska) svojstva kojih oni po svojoj naravi nemaju.

Vjera u prazno

Ako su primitivni narodi u praznovjerju pronalazili orijentir za svoj život, u njemu tražili psihološku sigurnost i način kako umaknuti neumoljivoj sudbini, nakon krštenja i dalje ostati praznovjeran predstavlja udaljavanje od Spasitelja Isusa Krista. Praznovjerje je infantilna vjera, „vjera u prazno”. U tom smislu opasnije je od nevjere. Dok nevjera ne vjeruje u natprirodne moći iscjelitelja, neće se pouzdati u njegova razmetljiva obećanja, praznovjerje, naprotiv, u rat kreće s „praznom puškom”. Oslanja se na nepostojeće moći vidovnjaka (njegov čudotvorni pogled ili energiju) i prema položaju zvijezda usklađuje vlastiti život. Praznovjerjem upravlja iracionalna svijest zbog čega je uzrok i žrtva magijskih posljedica lakovjerni čovjek.

Makar su etnolozi pod pojmom „narodnih vjerovanja” skloni praznovjerje osloboditi od neprijateljskoga stava religija, kao i izuzeti iz ideološkoga vrednovanja, teologu, naprotiv, u odnosu na praznovjerje, nije dopušteno ostati moralno indiferentan. Brojnost astroloških magazina i emisija, onih koji čitaju sudbinu iz zvijezda, dlana ili karata, vidovnjaka i vračeva svih vrsta i profesija, piše Ph. Schmidt, „na zastrašujući način pokazuju do kojih dubina duše, i obrazovanih i neobrazovanih ljudi prodire magijski način mišljenja”. Osobito uslijed kroničnih ili smrtonosnih bolesti, teške financijske situacije, aktivira se magijska svijest i potiskuje racionalnu, poradi čega osoba postupa iracionalno, svoj posljednji novčić trati na igre na sreću ili baca pod noge iscjelitelju u čiju čudotvornost slijepo vjeruje.

Iracionalno je, ali zato lakše, provoditi kuru mršavljenja ponavljanjem čarobnih formula nego dugotrajnom umjerenom prehranom, spavati s ogledalom ispod jastuka nego mukotrpno učiti neki strani jezik, hvaliti se da u kući imaš maloga genija („indigo”, „kristalno” ili „zvjezdano” dijete) nego priznati da je to problematično dijete kojemu treba stručna pomoć. Spektakularna obećanja o učenju stranoga jezika bez muke (ili u tjedan dana), mršavljenju bez dijeta i slično možda su suvremeni oblici praznovjerja kojima danak opet plaćaju lakovjerni.

„Kršćanopoganstvo”

Praznovjerje susrećemo na svim područjima ljudskoga djelovanja, od prirodnih znanosti i medicine, do religije i mistike. Izvor praznovjerja proistječe iz stava osobe koja pati od iskrivljene slike Boga i svijeta i Boga štuje (iskazuje mu kult) na pogrešan način, uključujući pretjerivanje („prepobožan”) ili posredstvom obreda lišenih smisla („mantranje”) protiv kojega i Isus upozorava: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.” (Mt 6,7). Praznovjerno se znalo postupati i s katoličkim svetinjama. Neki su… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]