Protesti su važan dio europske političke kulture. Bez obzira jesu li pokrenuti iz socijalnih ili političkih razloga, motiv je uvijek isti – ljudi jednostavno žele bolji život. financijska kriza je natjerala Grke da još češće i masovnije izađu na ulicu. Tako je u samo četiri godine održano preko 20 tisuća, uglavnom mirnih prosvjeda. Zbog loše ekonomske situacije i nezadovoljstva vladom protestiralo se i u Bugarskoj. Godine 2013. kontinuirane demonstracije su trajale duže od godinu dana. Okidač za posljednji masovni odlazak na ulice bile su visoke cijene goriva, prenosi Deutsche Welle.
I u Francuskoj su se pobunili oni najsiromašniji – oni koji jedva preživljavaju od svojih plaća i mirovina. Demonstracije „žutih prsluka” su neki analitičari okarakterizirali kao protest provincije protiv glavnoga grada, ali i protiv predsjednika Macrona i njegove politike. Slično kao i u Srbiji gdje iz tjedna u tjedan sve više građana širom zemlje demonstrira protiv predsjednika Aleksandra Vučića.
Ni albanskom premijeru Ediju Rami nije lako jer se i u Albaniji prosvjeduje protiv socijalističke vlade i korupcije. Korupcija je inače bila i jedna od glavnih tema na studentskim protestima krajem prošle i početkom ove godine. A ulica može biti opasna i ne smije ju se ignorirati – to političari vrlo dobro znaju. Kako prenosi Deutsche Welle, u Bugarskoj su zbog protesta u posljednjih šest godina pale dvije vlade zaredom. Zbog pritiska ulice i francuski je predsjednik morao ponuditi konkretne ustupke u nadi da će time zaustaviti val nezadovoljstva, ali mu to, očito, nije pošlo za rukom jer demonstranti žele više. Oni se organiziraju putem društvenih mreža koje ne mogu kontrolirati ni Macron, a ni Vučić.
