Riječ je o dijelu Isusova Govora na gori. Prvi izričaj, „ljubi svoga bližnjega”, bit će ponovljen u Isusovoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi, gdje će on, kao najveću zapovijed, na istu razinu staviti zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu. On zapravo navodi riječi Staroga zavjeta, gdje u Levitskom zakoniku (19,8) piše: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ova se zapovijed odnosila na pripadnike izraelskoga naroda koji su morali iskazivati međusobnu ljubav, dok stranci ovdje nisu bili uključeni.
Ljubav prema strancu i neprijatelju
Zapovijed mržnje prema neprijatelju, koju Isus spominje u Matejevu evanđelju, ne može se tako lako identificirati u Starome zavjetu. Neki je prepoznaju u riječima Ponovljenoga zakona: „Neka ne ulazi u Gospodinovu zajednicu ni Amonac ni Moabac; nitko od njihovih, čak ni u deseto koljeno ne smije nikad u zajednicu Gospodnju… Nikad ne promiči njihovo blagostanje i njihovo dobro u sve dane svoje dovijeka” (Pnz 23,4.7). S druge strane, u Levitskom zakoniku piše: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji” (Lev 19,33-34). Tako već i Stari zavjet zahtijeva od Izraelaca da na isti način, to jest kao sebe same, ljube i svoje bližnje i strance koji bi se našli među njima. Isus, dakle, ne navodi neke riječi Staroga zavjeta kad kaže: „Čuli ste da je rečeno… mrzi neprijatelja”, nego prije podsjeća na neko tumačenje koje je bilo prošireno u njegovo doba. On zapravo podsjeća svoje slušatelje da su tijekom vremena neke Božje zapovijedi iskrivljene, do te mjere da su postale same sebi suprotnost. Tražeći od svojih učenika da ljube svoje neprijatelje i da mole za one koji ih progone, Isus ih potiče da budu vjerni Bogu.
U Levitskom zakoniku, gdje se i nalaze ove zapovijedi ljubavi, Bog na početku podsjeća: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” (Lev 19,1). Isus pak svoju pouku o ljubavi prema neprijateljima zaključuje riječima: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48). Kršćanin stoga mora ljubiti svoje neprijatelje i one koji ga progone. U njemu ne smije biti ni traga mržnje. Danas bismo trebali znati ljubiti sve one koji su od nas drukčiji, koji drukčije misle i govore, koji nas možda i ismijavaju ili nam pokušavaju naštetiti. Kršćanska ljubav ne može imati granica jer onda više ne bi bila savršena. Onda više ne bismo ljubili kao što ljubi Otac naš nebeski, koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (5,45).
Bog – uzor ljubavi
Kad Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja” (Mt 5,43), on tek djelomično navodi riječi Staroga zavjeta. Mržnju prema neprijatelju ipak ne nalazimo kao zapovijed ni u Starom zavjetu. Čini se da Isus navodi uobičajen stav među ljudima svoga doba: Ako moram ljubiti svoje, normalno je da mrzim, da ne ljubim, strance, one koji nisu moji ili koji nisu meni slični. Nasuprot takvu stavu, Isus dodaje: „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (5,44-45).
Tražeći od svojih učenika da ljube svoje neprijatelje i da mole za one koji ih progone, Isus ih potiče da budu vjerni Bogu
Zanimljivo je kako Isus kršćanima za primjer postavlja Boga i njegov način djelovanja. On je velikodušan prema svima, i prema dobrima i prema zlima. Tako nam već ovdje odgovara na pitanje zašto Bog dopušta da zli i nepravedni ponekad napreduju i uspijevaju. Bog svakoga čovjeka jednako ljubi, do svakoga mu je stalo, jer je svakoga stvorio na svoju sliku i sebi slična. Njegova ljubav ne može biti različita jer je netko pogriješio, jer se netko prepustio zlu. Bog i dalje jednako ljubi.
Imajući pred očima takav primjer strpljive i velikodušne ljubavi, zbog koje je Bog spreman i svoga Sina dati da umre na križu, kršćani postaju svjesni veličine zahtjeva što ga Isus pred njih stavlja: ljubiti svakoga čovjeka – i onoga koji mi je blizak i drag, i onoga koji mi je dalek i nepoznat, i onoga koji mi je antipatičan i težak, i onoga koji me nepravedno optužuje, i onoga koji me potkrada, i onoga koji me ogovara i onoga koji mi nanosi bilo kakvo zlo.
Reklo bi se: pretežak je ovaj zahtjev. Ako mi netko nanosi zlo, zašto bih se ja oko njega više uopće trudio. Ili ću mu uzvratiti istom mjerom ili ću se od njega odmaknuti i praviti se da ga nema. To, međutim, nije evanđeoski, kršćanski, vjernički način postupanja. To možda jest ljudski, ali nije u skladu s Isusovim naukom.
Bog za sve ljude
Isus je, prema Evanđelju po Ivanu, svojim učenicima još za svoga zemaljskog života obećao poslati Duha Svetoga rekavši: „Kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu i više me ne vidite; a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen” (Iv 16,8-11). Isus, dakle, kao grijeh navodi nevjeru. Cijelo Ivanovo evanđelje napisano je, kako evanđelist kaže: „Da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu” (20,31). Kroz više slika i različitih izraza Evanđelje govori o vjerovanju. Tako, oni koji vjeruju imaju moć da postanu djeca Božja (1,12), potom Isus čini različita čuda koja su zapravo znakovi i trebaju poslužiti da ljudi povjeruju. Povjerovati, za Ivana, znači doći od tame na svjetlo, također progledati ili vidjeti. Konačno, to znači imati život vječni.
Danas bismo trebali znati ljubiti sve one koji su od nas drukčiji, koji drukčije misle i govore, koji nas možda i ismijavaju ili nam pokušavaju naštetiti. Kršćanska ljubav ne može imati granica jer onda više ne bi bila savršena
Upravo zbog toga Isus kaže da je grijeh što ljudi ne vjeruju, ne kao grijeh koji bi bio osobno na onima koji ne vjeruju, nego kao grijeh svijeta koji tim istim ljudima ne dopušta da žive u svjetlu, da budu djeca Božja, da progledaju i imaju život vječni. Važno je da kršćani na taj način promatraju i ljude u društvu oko sebe. Drugi vatikanski sabor naglašava: „Ne možemo zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Time se uklanja temelj svakoj teoriji ili praksi koja između čovjeka i čovjeka, između naroda i naroda uvodi diskriminaciju u ljudskom dostojanstvu i u pravima koja odatle proizlaze. Crkva dakle osuđuje svaku diskriminaciju ljudi koja se provodi zbog rase ili boje, društvenog položaja ili religije kao stranu Kristovu duhu.” Stoga Koncil poziva sve kršćane da „koliko je do njih, žive u miru sa svim ljudima, tako da budu sinovi Oca koji je na nebesima” (Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, 5).
Pravednost Isus u Ivanovu evanđelju povezuje sa svojim odlaskom Ocu. To je pravednost jer ostvaruje opravdanje i to opravdanje od grijeha o kojemu je govorio. Pravednost se ostvaruje Isusovom proslavom koja započinje njegovom smrću na križu. Time se briše i svaka podjela među ljudima. Kristovom proslavom svaki je čovjek u njemu proslavljen. Konačno, Isus govori o osudi kao o osudi kneza ovoga svijeta. Misli pritom na Sotonu koji je pobijeđen Kristovim dragovoljnim prinosom za ljude koje naziva svojim prijateljima. Duh Sveti kojega je obećao poslati, ljudima će posvješćivati veličinu Božje ljubavi koja se očitovala u slanju njegova jedinorođenoga Sina, u nauku i znakovima koje je činio da bi ljudi povjerovali, te osobito u njegovu predanju za sva ljude do smrti na križu. Bog nas je držao dostojnima smrti svoga Sina. I ne samo nas, nego sve ljude ovoga svijeta.
