Korizma je liturgijsko vrijeme koje nam pred oči stavlja lik Krista Patnika i Raspetoga. Usmjerujući pogled na Krista raspetoga, lako je zaboraviti kako je sav Isusov život življen u znaku korizme. Isusova korizma zapravo počinje njegovim utjelovljenjem. Evanđelja nam pak jasno svjedoče kako je njegovo javno poslanje, od krštenja pa dalje, usmjereno prema Kalvariji, prema Križu. Isusovo javno poslanje počinje krštenjem koje je primio od Ivana. Kako je bila riječ o krštenju obraćenja, tj. odricanja od vlastitih grijeha, Isusu nije bilo potrebno. No on ga ipak prihvaća jer se želi solidarizirati s grješnim čovječanstvom. Na taj se način već njegovo krštenje predstavlja kao znak križa. Poslije krštenja slijede kušnje u pustinji, u kojoj se Isus želi suprotstaviti knezu tame. Isus želi poraziti neprijatelja ljudskoga roda ondje gdje je sotona pobijedio čovjeka: u slabom čovještvu koje se može uzdignuti do nebeskih visina, ali i potonuti do paklenih dubina.
U slabosti vlastitoga tijela, a to znači vlastitoga čovještva, Isus odlazi u pustinju kako bi se suočio s napasnikom, kako bi prošao kušnje koje su slomile čovječanstvo. Što se dogodilo u pustinji? Dogodilo se suočavanje Isusa, novoga Adama (Marko), novoga Mojsija i istinskoga Izraela, borca Božjega (Matej), sina Adamova i sina Božjega (Luka) s knezom tame, s Napasnikom koji mu pristupa i kuša ga. U Isusovim kušnjama (kruha, zabave i moći) nije teško prepoznati kušnje koje čovječanstvo, ali i svaki čovjek, uvijek iznova prolazi i mora prolaziti na svome životnom putu. Sva trojica sinoptika ističu kako Duh vodi Isusa u pustinju, odnosno kako je njegov pokornički put, koji uključuje napasti i kušnje, dio božanskoga plana. U pustinji, mjestu oskudice i smrti, Isus uči kako se istinski život nalazi u odnosu s Ocem nebeskim. U pustinji uči kako vršenje volje Očeve treba postati njegova hrana, njegov cilj i smisao života. Isus, pun Duha, pobjeđuje sotonu svojim potpunim podlaganjem Ocu nebeskom i povjerenjem u Očevu milosrdnu prisutnost. To je njegov put obraćenja, obraćanja Ocu nebeskom.
Isus će nastavljati proživljavati kušnje i udare napasnika sve do smrti. Koliko su te kušnje bile strašne i strahotne možemo tek naslutiti iz Lukina opisa njegove agonije u Maslinskom vrtu: „A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (Lk 22,43-44). Liječnici kažu da se krvavi znoj pojavljuje iznimno rijetko, odnosno u slučajevima strahotne duševne opterećenosti, tjeskobe i stresa. Tu je Isusovu tjeskobu zabilježio i pisac Poslanice Hebrejima koji veli kako je Isus u „dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti” (Heb 5,7).
U kušnji skore patnje i smrti Isus osjeća strah i tjeskobu te se „silnim vapajem i suzama” moli Ocu nebeskom. Kušnje će se nastaviti i na križu, još jače, još strahotnije i užasnije. Na križu Isus proživljava najstrašniju kušnju koju ljudsko biće može proći, kušnju odbačenosti od ljudi i od Boga. Premda bez grijeha Bog ga, veli sv. Pavao, „za nas grijehom učini; da mi postanemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21). Petar će dodati kako Krist „grijehe naše ponese na drvo, da umrijevši grijesima pravednosti živimo” (1 Pt 2,24). Na križu se nad Isusovu dušu spušta „tamna noć”. Zbog grijeha koji je svojevoljno uzeo na sebe, doživljava kako se Očev pogled odvraća od njega. Nastupa noć, tamna i strašna noć duše. I iz grudi mu se ote krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Strašna, najstrašnija kušnja čiji je kalež Isus morao ispiti do dna, kako ga nitko nikada više ne bi morao ispijati.
Pisac Poslanice Hebrejima veli da je Gospodin Isus „poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4,15). Isus nije znao što je grijeh, ali je jako dobro znao što je zlo i kolika je snaga zla. Budući da nije bio „iskušavan grijehom”, odnosno da nikada nije niti je mogao počiniti grijeh, naizgled se čini kao da ne bi mogao do kraja shvatiti i razumjeti nas, male i velike grješnike. No, istina je posve drukčija. Snagu zla ne može iskusiti onaj tko se zlu podlaže, tko na zlo i grijeh pristaje. Iskustvo snage i veličine zla koje opsjeda i napada ljudsko srce doživljava se u mjeri u kojoj se zlu opiremo. Onaj tko brzo podlegne grijehu, nalazi se unutar grijeha i grijeh u njemu. Stoga ne može znati granice i snagu zla i Zloga kojemu grijeh služi. Silinu zla može iskusiti samo onaj tko mu se opire i tko na zlo ne pristaje.
U biti, jedino je Gospodin Isus znao kolika je snaga zla i Zloga jer nikada nije počinio zlo i grijeh. Isus je iskusio kako je teško odreći se svoje volje i vlastitih želja, kako je teško potpuno se podložiti drugome, makar taj drugi bio i sam Bog. Morao je kroz iskustvo vlastitoga čovještva, obilježena slabošću i kušnjama izložena, prokrčiti put k Bogu. On, drugi i posljednji Adam, uspijeva ondje gdje je prvi pao. Uspio je u kušnji, pred otvorenim vratima pakla, ostati vjeran Bogu.
