Mnoge molitve nose vidljivu pouku kojom se sugerira norma ponašanja te imaju prvorazredno pedagoško značenje: treba poštivati Boga i moliti svece, častiti nedjelje i svetkovine, hoditi u crkvu, postiti, pošteno se odnositi prema drugima… Ne smije se rastaviti momče i djevojče, krivo svjedočiti itd. (Jurić – Arambašić, 2001, 9).
Najvažniji je njihov element ritam, dok je rima neobvezna, a završeci su uglavnom stereotipni. U njihovu se jeziku zrcali pučki govor kraja u kojem su nastale, s brojnim zastarjelicama i umanjenicama.
Molitve su utjeha i nada, vjera u izbavljenje, uzdah na početku i na kraju posla i dana. Svakodnevica je bila prožeta intimnim razgovorom kršćanina s Bogom, pri svakom koraku. Prvi integralni pisani tragovi naših pobožnih pjesama susreću se u 14. stoljeću. U 15. stoljeću javljaju se začinjavci, nepoznati pjesnici svetačkih legendi, a kad početkom 16. stoljeća nastaje svjetovna književnost, nabožno pjesništvo dalje živi svojim zasebnim životom. Njegovu širenju pomažu kasnije tiskani molitvenici kao posebne knjižice, iz kojih su svećenici čitali narodu molitvice, obično u crkvi prije mise, ali i izvan crkve, posebice djeci. Valja istaknuti i najveću rukopisnu zbirku molitvica koju čini 1231 molitva, a prikupio ih je fra Jeronim Šetka. Danas se čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (Jurdana – Brozić, 2013, 421). Uglavnom su spjevane u osmercima, ali ima i šesteraca, sedmeraca, ali i onih molitava s izborom različitih stihova.
Okupljanje u zajedničkoj molitvi
Svakodnevni je život naših baka i djedova bio nezamisliv bez molitve. Molitvom se počinjalo dan i rad. U podne se posao ostavljao kako bi se pozdravilo Gospu. Obitelj se navečer okupljala u zajedničkoj molitvi. Molitvom se branilo od prirodnih nepogoda te se borilo protiv bolesti, jer su ljudi vjerovali da blagoslovljenim predmetom i molitvom mogu otjerati bolest. U Tomislavgradu se kazuje da se nije išlo doktoru, nego bi se, ako bi se nešto pojavi na oku, na svijeći zagrijala medaljica svetoga Ante prišivena na križ i prislonila se na bolesno oko moleći:
Isus bolu liči,
Majka mu se diči.
Vrat’ se bole nazad,
ne znalo t’se za trag.
Poslije toga tri puta se molilo Vjerovanje
(Dragić, 2006, 495).
Molitvama se branilo od nevremena i grmljavine:
Biži, biži, irudice!
Majka ti je poganica
od Boga prokleta
od svetog Ive krvi sapeta.
***
Sveti Ilija Ognjeni,
koji grome odgoniš,
goni grome ti od nas
na bedeme visoke,
na ledine široke.
Di no pivac ne piva,
di no čedo ne plače.
Tu je tica irudica.
Majka joj je prokletnica,
od Boga prokleta,
svetog Ivana krvi propeta.
Biži, irude, od nas,
Isus Krist je kod nas. Amen
Osim izgovaranja ovih molitvi, vjerovalo se i da blagoslovljeni predmeti i zvonjava crkvenih zvona mogu rastjerati oblake i tuču.
Poslije molitve večernje krunice i preporuka pjevalo se:
O, kako je slatko reći
o, Isuse, slatko ime,
daj da bude po sve vrime.
Tebe ljubi duša moja,
slatki Isuse, ljubav moja.
Slatki Isuse, moj pokoju,
Ti obrati dušu moju
da naredbu slušam Tvoju.
Za dobar urod i blagoslov
Uzdasi k nebu bili su upućivani i za dobar urod i blagoslov ljudskoga rada pa su težaci na njivi molili:
Otvori, Gospodine, usne moje
da slave sveto ime Tvoje.
Blagoslovi žuljave ruke moje
i znoj kojim se znoje.
Blagoslovi ovu moju njivu,
u meni čuvaj vjeru živu.
Blagoslovi sjeme što se sije.
Čuvaj mi ga, Bože,
kad počne da klije.
Čuvaj ga kad raste,
čuvaj ga kad resa.
Kad se vihor spremi,
otvori nebesa.
(Mihaljević, 1994, 53)
Pri izlasku iz kuće molilo se:
Iđem na dvor,
Gospa sa mnom,
anđeli oko mene,
biž’te lude stvari od mene.
Molitvene pjesme mogu se klasificirati na one upućene Isusu, Mariji, obredne, prigodne, preporuke, a dio su neizostavnih svagdanjih molitava i jutarnje molitve u kojima su glavni motivi zahvala za prospavanu noć i novo jutro te potpuno predanje Božjoj volji i providnosti.
Blagoslivljam Te, dobri Gospodine,
što si nas ovog jutra probudio
i što mi daruješ još jedan dan.
Blagoslivljam Te, Gospodine, jer dobro znam
da mnogi što su sinoć usnuli,
ovo jutro nisu dobili na dar.
Hvala Ti za Tvoju svjetlost
koju očima daruje vid.
Hvala Ti za svjetlo oko mene
koji me svojom ljepotom dočekuje.
Hvala Ti za moje tijelo,
za moj nemirni duh,
za moje misli i osjećaje,
za moje želje i planove.
Ne znam što će se danas dogoditi,
kamo će me ovaj dan odvesti,
kako ću završiti svoj današnji dan,
ali znam da me Tvoja vjerna ruka prati.
Znam da me tvoja ljubav štiti,
jer Ti si dobri Otac,
Ti me cijeniš i voliš
više nego što ja mogu sebe voljeti.
Ne daj da zlo danas dodirne moju dušu.
Ti danas budi moje svjetlo
i moj put koji živiš i kraljuješ
u sve vijeke vjekova
Amen.
***
Isuse, Marijo i Josipe,
vaša sam živa i mrtva.
Kad ustajem, s vama ustajem.
Kad ligam, vami se pridajem.
Dragi moj Bože, što god budem danas trpila
sve na slavu neka bude vašu.
Večernje molitve
Motivi koji se javljaju u večernjim molitvama uključuju Mariju kao braniteljicu i, uz Boga, nezaobilaznu pomoć. Redovito se pred silinom izgovorenih riječi otvaraju nebeska vrata pred kojima bježe neprijatelji (vile vištice, grom leteći, zmije lizuće, vode i utopi…). Anđeli su u večernjim molitvama družba zajedno sa svecima (Blažom, Franom, Petrom i Pavlom, Ilijom), a krevet je mala grobnica.
Križom se križam,
pod križ ligam.
Križ me čuva
s večeri do svita,
Bog i Gospa do vika.
Križ je meni na ustim’,
Božja kripost na mom srcu.
O, Isuse Bože moj,
evo legoh u postelju svoju,
ako zdravo ustanem,
falu tebi uzdajem.
Evo ću leć’,
ne znam ‘oću li se dić’,
prida’ ću dušu Duvu,
tilo zemlji majci,
zva’ ću Boga za oca,
Divicu za majku,
anđele za družbu.
Duh Sveti svr’ nas,
biž’te neprijatelji od nas,
nas čuva Otac i Sin i Duh Sveti.
O, Marijo slatka, slavna,
Ti se smiluj,
Ti nas od đavla obrani,
na čas smrti Ti nas zovi,
zapovidi nam da dođemo
Tebi s anđelima.
Isus na čelo,
Gospa na usta,
sveti Blaž na grlo,
sveti Frano na prsa,
viš’ nas milost Božja
Amen!
***
Fala Bogu prođe danak
i nastaje slatki sanak.
Bože mili, neću spati,
već ću Tebe zazivati
da me svaka bijeda mine
i žarko mi Sunce sine.
Iđem u krevet,
u malu grobnicu,
zovem Gospu za majku,
Isusa za oca.
Ako ustanem:
Bogu fala, uzda’nem.
Ako ne ustanem,
Bogu dušu pridajem.
Bog se diže na Nebesa,
Nebesa se otvoriše,
anđeli se pokloniše,
Oca Boga pozdraviše.
Pomoć Isus i Marija,
naša kuća sveta
križom razapeta.
Križom se križam,
pod križ ligam,
križ me čuva od mraka do svita,
Bog i Gospa do vika,
Amen!
***
Vrilo, vrilo, vrilice,
di ‘no kleče divice,
na glavi im krunice,
bile ruke umivaju,
grišne duše zazivaju.
Ove bile ručice,
ove grišne dušice,
pogledajte gori-doli,
sve se nebo otvorilo.
Šta ‘no gori miče?
Šta ‘no gori viče?
Na moru su galije,
sveti Petar i Pav’o,
Ilija Ognjeni
šta galije razgoni.
Naša kuća sveta
križem razapeta.
Križem se križam,
pod križ ligam,
križ me čuva s večeri do svita,
Bog i Gospa do vika.
***
Iđem spati Boga zvati
i Mariju Božju Mati.
Bog će nami dobro dati.
Bog se diže na Nebesa,
Nebesa se otvaraše,
anđeli se poklanjaše.
Anđele Gabrijele,
ja te zovem na pomoć
da me čuvaš ovu noć,
da mi duša ne umre,
da mi tilo otpočine.
Križom se križam,
pod križ ligam,
križ me čuva s večeri do svita,
Bog i Gospa dovika.
Vapijući u Nebo za snagu u najtežim vremenima, moleći za blagoslov, spasenje ili počinak nastaju prekrasni stihovi usmenih vjerskih molitava kojima bi se dali napisati najljepši pučki brevijari svijeta, a u kojima se ogleda ljubav prema Kristu, Majci Božjoj, svecima, anđelima. Spuštalo se Nebo nad krovove domova u kojima su se molile, proživljavalo s pukom i dobro i zlo. Nadahnute su Biblijom, životima svetaca te svim ostalim elementima kršćanstva. U njima se isprepliću motivi s kojima narod živi stoljećima, oni koji se ponavljaju u raznim životnim prigodama.
Moleći ih, naši su djedovi i bake iz ovozemaljskoga, često životnim prilikama okrutnoga prostora, prelazili u blaženstvo Kraljevstva Božjega i tako u novoj Domovini nastavili moliti postajući zagovornicima onih koje su ostavili iza sebe.
