Umjetnička djela s katoličkom tematikom u kućama ne dokazuju ništa, ali mnogo govore. To je točno kada su u pitanju katoličke kuće, ali isto tako i katoličke župe. To znači da ljepota govori i čini mnogo. Lijepa umjetnost hrani dušu i potiče glad za Nebom gdje prebiva neprolazna Ljepota.
Čini se kako je danas potreba za ljepotom zanemarena. Filozof Roger Scruton je rekao: „Ljepota nestaje iz našega svijeta jer živimo kao da nije važna.“ Ne čudi onda što se lijepe crkve rijetko grade, a one koje su već izgrađene bivaju zaboravljene. Dr. James A. Patrick je kao primjer naveo francuske katedrale koje su prepune ljepote i povijesnih zanimljivosti, a sada su poput brodova nasukanih na obali dok je vjera kojom su građene postala poput prigušenoga svjetla.
Što nam je, dakle, činiti? Bilo bi najbolje prvo odgovoriti na sve prigovore o crkvi i njenoj ljepoti. Mnogi su mišljenja kako crkve stoje mnogo novca koji može biti potrošen za brigu o siromašnima. I to je točno! Ali imaju li siromašni potrebu za ljepotom? Trebamo li hraniti samo tijelo, a dušu ne? Ne smijemo zanemariti činjenicu da su u Americi mnoge katedrale izgrađene radom siromašnih doseljenika koji su željeli katoličku baštinu iz Europe prenijeti u Ameriku. I jesu li onda pogriješili u svojoj velikodušnosti?
Također, postoje prelijepi ukrasi za crkvu koji su vrlo jeftini ili čak besplatni. Jedan od takvih primjera je glazba. Ne moramo imati orkestar, operni zbor i velike orgulje. Katoličanstvo posjeduje jednostavne glazbe za pjevanje koje ne zahtijevaju nužno imati instrumente. Voditelji župnih zborova bi trebali imati moralnu sigurnost da su iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu omogućili najbolju svetu glazbu.
Druga ljepota koja ne košta puno jest dobro propovijedanje. Propovijed spremana za nedjeljnu misu bi trebala biti obilježena istinom, ljepotom i dobrotom. Zbog toga je važno naučiti uživati u okusu riječi. Potrebno je da svećenici sami uđu u priču kako bi tamo mogli povesti i druge. Njihove će riječi biti mnogo vjerodostojnije i lakše će se pamtiti ako otkrivaju da su plod rada u ljubavi.
I što je s crkvama koje smo izgradili? Mogu li umjetnine, arhitektura, glazba, odjeća i naše ponašanje potaknuti strahopoštovanje? Možemo li zamisliti dijete koje prvi put ulazi u Crkvu pa, osvrćući se oko sebe, radosno uzvikne da tu živi Bog?
Prava i istinska ljubav traži samo jedno, a to je da damo najbolje od sebe Bogu. Usuđujemo li se upitati dajemo li Bogu najbolje od sebe? Kakav je odgovor koji slijedi?