Hodidjed je bio srednjovjekovni utvrđeni grad koji se nalazio na uzvišenju između Sarajeva i Pala, točnije na Bulozima. Prema drugim izvorima Hodidjed se nalazio na uzvišenju Vratnik na ulazu u Sarajevo, gdje i danas stoji utvrđenje Bijela tabija. Međutim, velika je vjerojatnoća da je Bijela tabija u povijesnim spisima u stvari Vrhbosna.
Poslije godina previranja i uzbuđenja oko smjene kraljeva, velmoža i ubojstava uslijedilo je mirno razdoblje u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu koje su obilježili pregovori, dogovori i uspostava budućih nasljednika. Ni novoizabrani kralj Tvrtko II. Tvrtković neće ostati ravnodušan oko potencijalnoga pretendenta i praznoga nasljednog trona te će uključenjem stranih oponenata prouzrokovati ponovno zahlađenje odnosa među velmožama koji će se brinuti samo svatko za sebe.
Tvrtko II. Tvrtković
Nakon mnogo lutanja i neuspjelih pokušaja, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421. – 1443.) dana 18. kolovoza 1421. godine u mjestu Milodraž sjeo je na bosanski tron. Ustoličenju je prisustvovao i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, kojeg nije bilo kod ustoličenja prethodnoga bosanskog kralja. Krunidba „sugubi vijencemˮ[1] – simbolom ustoličenja novoga kralja dvaju kraljevstava Bosne i Raške (Srbije) – bijaše u mjesecu rujnu 1421. godine. Razlika u datumima ukazuje na to kako ga je vlastela kao kralja prihvatila u mjesecu rujnu na „stankuˮ, simbolom iz današnje perspektive legitimacije Narodnoga sabora ili Predstavničkoga doma naroda Parlamentarne skupštine.
Previranja oko Ivaniša Nelipića nastavljena su i s ovim kraljem. Uskoro je kralj Tvrtko II. Tvrtković sklopio sporazum s Mlečanima o slobodnoj trgovini jer je Nelipić tobože ometao slobodnu trgovinu između Mlečana i srednjovjekovne Bosne koja je sporazumom dogovorena 1423. godine. Kako je kralj svoje vrijeme počeo trošiti na Mlečane i moguće kalkulacije oko raspodjele dobivenoga teritorija na Jadranu ako pobijedi kneza Ivaniša Nelipića, u Bosni se počelo stvarati odnosno nastavljati često neraspoloženje i nezadovoljstvo među vlastelom. Jedni od glavnih aktera produbljivanja nezadovoljstva bili su Dubrovčani kojima nije odgovaralo savezništvo ili dobar odnos između Mlečana i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.
Val nezadovoljstva u Bosni predvodio je Vuk Banić Kotromanić[2], nezakoniti sin kralja Tvrtka I. koga je imao s nekom Grubačom. Vuk je, dakle, bio polubrat kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.[3] Vuka je podržavala i bivša kraljica Kujava i neki velikaši koji su se urotili protiv kralja. Ipak, Vuk je morao pobjeći u Dubrovnik. Vuk se prvi put spominje 28. ožujka 1422. godine u Vijeću umoljenih, kada se vijećalo o tome da mu se, nakon što je došao u Dubrovnik, odobri mjesečna potpora od 10 perpera. Uz Vuka Banića stali su vojvoda Sandalj i vojvoda Vukmir Zlatonosović a što bosanskom kralju nije bilo pravo. Vuk se pred bosanskim kraljem pravdao govoreći kako se samo dopisivao s bosanskom vlastelom i kamčio novac za uzdržavanje. Koliku je ulogu igrao Dubrovnik govori podatak kako je uspio izmiriti vojvodu Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića. Sandalj je, naime, sudjelovao u ubojstvu Radovanova oca na Parenoj poljani. Obojica su imenovana vijećnicima i vlastelom Dubrovnika.
Uskoro se približavalo ispunjenje dogovora između Mletačke Republike i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića o napadu na kneza Ivaniša Nelipića. No promjena na prijestolju u Osmanskom Carstvu, u kojem je Murat II. naslijedio oca Murata I., ponovno je zakomplicirala situaciju u Bosni. Kako bi Bosnu obranio od Osmanlija, kralj Tvrtko II. Tvrtković morao je naći jačega saveznika od Mlečana te je sklopio mir s ugarskim kraljem Sigismundom. Glavni posrednik mira između Sigismunda i Tvrtka II. bio je slavonski ban Herman, grof celjski i zagorski, sin Katarine Kotromanićeve.
Istovremeno, u zemlji srpskoga despota Stefana Lazarevića zbivalo se nešto što je potaknulo Osmanlije na pohod. Despot Stefan, kao baštinik zetskoga kneza Balše III., morao je zaratiti s Mlečanima. Taj rat dovršen je mirom 1423. godine kojim su se podijelila prostranstva po jadranskom priobalju današnje Crne Gore. Poput Balše ni despot Stefan nije imao djece i zato je naumio imenovati svojim nasljednikom Đurađa Brankovića, sina svoje sestre Mare i Vuka Brankovića. Đurađ Branković je kao i prethodnik morao priznati Sigismunda kao svoga baruna.
Borba za nasljedstvo
U bosanskoj srednjovjekovnoj državi ubrzo je došlo do još većih neprilika. Naime, ni kralj Tvrtko II. Tvrtković nije imao zakonitoga potomka, pa je odlučio naći nasljednika zapostavivši sva prava Kotromanića na prijestolju. Vuk Banić je još uvijek bio živ i obitavao je u Dubrovniku. Bojeći se da ga Vuk ne naslijedi, Tvrtko II. Tvrtković izdao je 1427. godine u Bobovcu povelju kojom na bosansko prijestolje, ako ne bude imao zakonitoga potomka, postavlja svoga rođaka celjskoga grofa Hermana, tasta kralja Sigismunda. Kralj Tvrtko II. je dakle imenovao grofa za nasljednika ako za sobom ne ostavi zakonitoga potomka.
[1] U suvremenim izvorima kruna Kraljevine Bosne se naziva „bogodarovani vijenac”, „sugubi vijenac” ili češće „poštena kruna bosanska”. Samo jednom, u povelji kralja Tvrtka II. Tvrtkovića Veneciji iz 1422. godine ona se spominje kao „sveta kruna”. Time se i koncept vlasti približio ostatku srednjovjekovne Europe.
[2] Vukovo podrijetlo od dinastije Kotromanić je nejasno. Neki autori vjeruju da je bio izvanbračni sin bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I. i neke Grubače, po kojoj je nosio prezime Grubačević. Prema prezimenu Banić, koje nosi kao Tvrtkov sin, može se pretpostaviti da je rođen prije 1377. godine, odnosno prije Tvrtkove krunidbe za bosanskoga kralja. Prezimena Banić i Kotromanić koja je također koristio pobijaju starije mišljenje da je Vukova majka Grubača zapravo bila kći, a ne ljubavnica kralja Tvrtka I.
[3] Postoji teza i da je Vuk bio sin bana Stjepana Vuka, mlađega brata i suparnika kralja Stjepana Tvrtka I., pošto se kao prijetnja Stjepanu Tvrtku II. pojavio tek za vrijeme njegova drugoga kraljevanja, po čemu se može zaključiti da je bio značajno mlađi od njega; za Tvrtka II. se zna da je rođen nakon krunidbe bana Tvrtka I. 1377. godine, što bi značilo da je nakon 1377. rođen i Vuk Banić, te bi se u tom slučaju vjerojatno nazivao Kraljevićem umjesto Banićem.
