U svome izvješću o Isusovu uskrsnuću Matejevo je evanđelje u bitnome naslonjeno na Markovo. Ipak, Matejev opis Isusova uskrsnuća ima svoje vlastitosti koje dolaze iz apologetsko motiviranih razloga, ali i iz različitih teološko-crkvenih okvira. Matej, naime, pretpostavlja dalji razvoj kršćanstva i kršćanskih zajednica. Njegovo izvješće o Isusovu uskrsnuću možemo zapravo promatrati kroz nekoliko prizora koji opisuju događaj u svekolikim iskustvenim oblicima.
Uskrsna vijest se probija kroz poteškoće
U uvodnom prizoru (Mt 27,62-66) Matej se razračunava s posve vjerojatnom povijesnom činjenicom židovske antipropagande na vijest o Isusovu uskrsnuću. Nakon što su pridonijeli Isusovoj smrti i njegovu uklanjanju s povijesne pozornice, ti isti su ljudi sada nastojali iskorijeniti i svako sjećanje na njega, proglašavajući ga varalicom, a njegove učenike eventualnim kradljivcima, a sve sa svrhom da bi na grob postavili stražu i zapečatili ga. No upravo taj čin, koji poduzimaju glavari svećenički i farizeji (Mt 27, 62), na najbolji način pokazuje kako se Isusovo uskrsnuće probija i kroz pečate i kamenje onih koji u njega nisu vjerovali ni za vrijeme njegova zemaljskog života. Isus se stoga ne ukazuje takvima koji ga žele zatvoriti u grob, nego onima koji su spremni povjerovati u njega.
Opisi događaja uskrsnuća koji potom slijede, ne žele, unatoč izvjesnoj apologetici, biti dokazima za Isusovo uskrsnuće onima koji ne vjeruju, nego žele prvenstveno biti ponuda znakova uskrsnuća onima koji su spremni u njega povjerovati i postati njegovim svjedocima.
Iskustvo praznoga groba
Drugi prizor praznoga groba (Mt 28,1-10) slijedi onaj uvodni i predstavlja određenu reakciju na nj, jer zorno pokazuje kako se Božje djelo ostvaruje unatoč zaprekama koje uglednici i moćnici postavljaju. Sve ono što poduzimaju svećenički glavari i farizeji, potpomognuti Pilatom i stražama, dovode u pitanje dvije žene, koje su se zaputile na grob da bi ga posjetile. Pri sebi nemaju nikakvih sredstava, niti tko iza njih stoji. One idu na grob iz ljubavi i povezanosti s Isusom, jedino s tjeskobnim pitanjem tko će im odvaliti golemi kamen s groba. Žene predstavljaju suprotnost svećeničkim glavarima i farizejima. Dok ovi žele zadržati grob zatvorenim, dotle se žene brinu kako ga otvoriti.
Središte ovog prizora predstavlja apokaliptički opis u kojem žene doživljuju da je Isus uskrsnuo. U tom opisu ne stavlja se toliko naglasak na dvije Marije koje su došle na grob, koliko na pothvat koji dolazi odozgor. Samo akcijom odozgor bivaju uklonjene ljudske zapreke i objavljeno da je Isus uskrsnuo i da je živ. U toj teofaniji nije opisan sam čin Isusova uskrsnuća, ali se osjećaju njegovi učinci. Ubijeni Isus, koji je sada živ, čini od stražara, koji su živi, kao da su mrtvi. Zemlja se potresla, kao i prilikom Isusove smrti, ali sada s drugim razlogom: Isus je Božjom snagom ustao na život, on je uskrišen. Tama smrti zamijenjena je bjelinom života. Naspram na smrt zaplašenih stražara anđeo razbija strah kod žena interpretirajući odozgor, iz Božje perspektive, njihov dolazak na grob: one traže Raspetoga a nalaze Uskrsloga; namjesto mrtvoga one doživljuju živoga. Štoviše, anđeo ih želi uvjeriti u prazninu groba ili još bolje: u snagu i pobjedu života. Pa ipak, ne radi se o nekom objektivnom dokazu koji bi bio uvjerljiv za sve budući da žene bivaju pozvane da vide prazan grob a ne stražari, nego o iskustvu praznine koja snagom odozgor biva pobijeđena i vodi životu.
Tako i žene dobivaju zadaću da prenesu poruku Isusovim učenicima, koja je vrlo jednostavna, ali presudno važna: Isus je uskrsnuo; oni će ga vidjeti u Galileji, a to znači da će i oni onda dobiti konkretni zadatak od Uskrsloga. Unatoč izdaji i bijegu Isus objavljuje svoje oproštenje i najavljuje ponovni poziv. Pa ipak, žene se trebaju prethodno same uvjeriti kako je Bog doista uskrisio Isusa. Zato je ovomu prizoru nadodan i osobni susret žena s uskrslim Isusom (Mt 28,9-10) koji nedostaje kod Mk i Lk. Susret ima za svrhu ponovno razbijanje straha i ponovo davanje naloga za Isusove učenike, njegovu braću. Isus se iznenada pojavljuje i pozdravlja pozdravom koji u sebi sadrži poruku mira. Matej ostaje sebi vjeran, jer to uvijek iznova ponavlja, pa ističe poklon žena pred Isusom, čime stavlja na znanje da je Isus odsada u božanskom području života. Za razliku od početnog stanja straha, žene su sada radosne. Uskrsnuće je poruka radosti!
Kao što smo rekli, Matejevo izvješće o Isusovu uskrsnuću strukturirano je na temelju pothvata koje poduzimaju ljudi, s jedne, i Božje reakcije koja potom slijedi, s druge strane. Ljudi postavljaju zapreke Božjem djelovanju, ali se ono neovisno o tome probija i učinkovito izvodi ono što je zacrtano u Božjem planu. Tako ljudi osuđuju Isusa, ubijaju, pečate njegov grob, navaljuju kamen na nj, postavljaju straže, a Bog svojom akcijom uskrisuje Isusa; oni koji su ulijevali strah drugima bivaju sada zaplašeni, a oni koji su bili u strahu bivaju sada oslobođeni, i štoviše prožeti velikom radošću. Nakon prve akcije ljudi i Božje reakcije, slijedi nova akcija ljudi (Mt 28,11-15) kojom glavari svećenički i starješine (sada su ispušteni farizeji) ponovno posežu za novcem kao rješenjem za novonastalu situaciju, kao i prigodom Isusova uhićenja, da bi potkupili stražare kako ne bi prenosili vijest o Isusovu uskrsnuću dalje, vraćajući time priču zapravo na početak: da su Isusovi učenici ukrali njegovo tijelo. Koliko u tomu ima malo logike vidljivo je i iz činjenice što su se Isusovi učenici razbježali čim je Isus bio uhićen, i vjerojatno pobjegli svojim kućama u Galileju. Oni nisu imali hrabrosti zauzeti se za Isusa dok je bio živ, a kamoli sada kad je bio tako sramotno ubijen. Ali laž ne traži logiku budući da počiva upravo na nelogičnosti i neistinitosti. Tako je bilo i u ovom slučaju!
Nalog za misijsko djelovanje
Treći ili završni prizor (Mt 28,16-20) predstavlja ponovno Božju reakciju, koja svojom pozitivnom snagom jednostavno poništava poduzete ljudske pothvate u sprječavanju proširenja Isusove poruke, očitujući na veličanstven način kako Božja poruka u Isusu nezaustavljivo ide dalje. Naspram vlasti, novca i ugleda koji imaju njegovi protivnici Isus se pokazuje svojim učenicima – njima jedanaestorici – kao onaj koji uistinu ima onu pravu vlast koju je dobio dajući svoj život za druge. Ako možemo u drugom prizoru govoriti o diskretnoj teofaniji u kojoj je najavljeno Isusovo uskrsnuće, onda valja kazati kako se u trećem prizoru govori o kristofaniji, o Isusu koji se objavljuje svojim učenicima, – i to opet na gori, kao što je to uobičajeno za teofaniju, – u Galileji. Kao i u drugim oblicima teofanije, tako i u ovoj kristofaniji, naglasak je više na riječima nego na samom opisu pojave lika. Spram pojave uskrsloga Isusa učenici iskazuju poklon kao čin vjere. Ali u toj vjeri sadržana je i dimenzija sumnje, jer neki bijahu sumnjali (28,17). Taj je podatak od iznimne važnosti, jer neosporno pokazuje kako ni prazan grob, ni svjedočanstvo učenika, niti pak susreti s Uskrslim nisu u potpunosti uvjerili čak ni one najbliže Isusove učenike. Istina, u tekstu se ne tumači detaljnije o kakvoj je sumnji riječ. Je li u pitanju sumnja u svjedočanstvo žena ili pak u samu činjenicu uskrsnuća? Odnosi li se dvojba na Isusov uži krug, onu jedanaestoricu, ili pak na neke druge koji su bili skupa s njegovim učenicima?
Isus se nakon toga približava učenicima – što je znakovito – i daje im veličanstven i zahtjevan nalog, koji proizlazi iz ovlasti što je njemu dana, a koja obuhvaća i nebo i zemlju. Stoga taj nalog ima trostruko univerzalno značenje: ići svim narodima, poučavati sve narode i krstiti ih trojstvenim obrascem. Oni će to moći izvesti samo zato što će Uskrsli biti s njima. Ta će Isusova ovlast značiti njegovu djelatnu nazočnost na zemlji zajedno s učenicima koji će djelovati u njegovo ime. Tako, eto, pozornost s praznoga groba i ženâ koje su to iskusile, biva sada usmjerena na prvu kršćansku zajednicu i njezinu univerzalnu zadaću. Isusovo uskrsnuće kod Mateja pretvoreno je u sveopće poslanje, jer i ono ima univerzalnu poruku, kao što je, uostalom, imaju i riječi povijesnog Isusa.
Od posebne je važnosti spoznaja da je susret s Uskrslim moguć samo putem vjere koja je posredovana preko drugoga, a to znači u zajednici vjernika. Drugi nam je, prema tomu, potreban, kao što nam je potrebna i vjera. Njegovo iskustvo može otvoriti i nama put vlastitoga iskustva s onu stranu činjenica, može nam zapravo otkotrljati teški kamen svakidašnjeg straha i sumnje pred vlastitim grobom i vlastitom smrću. Istinsko pak iskustvo uskrsnuća moguće je zapravo samo s onu stranu smrti. I na kraju, iskustvo uskrsnuća ne bi smjelo ostaviti čovjeka ravnodušnim, jer ono za njega znači poslanje: da ide drugima i da ih učini učenicima Kristovim.
