Euharistija je korijen i stožer kršćanske zajednice, vodi na djela ljubavi, misijsku i apostolsku djelatnost (Presbyterorum ordinis – dekret o životu svećenika, 6). Euharistija je najuzvišeniji sakrament koji označava i tvori jedinstvo Božjega naroda (Lumen gentium – dogmatska konstitucija o Crkvi, 11); vrhunac je i središte sakramenata, čini prisutnim auktore spasenja (Ad gentes divinitus – dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, 9); Kristu pritjelovljuje i upriličuje (Ad gentes divinitus, 36;, daje puno pritjelovljenje Mističnom Tijelu Kristovu (Presbyterorum ordinis, 5).
Ovo je nekoliko misli Drugog vatikanskog sabora o euharistiji. Iz ovih tekstova očita je uloga, mjesto, važnost i vrijednost euharistije za život kršćana, te njezina neprocjenjiva uloga u oblikovanju, vođenju, izgradnji, dovršavanju i poticanju naroda Božjega u njegovu življenju kao naroda Božjega, kao jedne jedincate zajednice – Mističnog Tijela Kristova – Crkve.
Euharistijska žrtva i euharistijska žrtvena gozba.
Kristotvornost i ckrvenotvornost euharistije – to da euharistija Kristu pritjelovljuje i upriličuje, zatim da tvori – izgrađuje crkvenost u vjernicima koji je slave – osnovne su i najvažnije oznake euharistije i prema ovim izričajima Drugog vatikanskog sabora. Stoga se ne treba čuditi što saborski oci – svjesni toga – pozivaju vjernike na puno djelatno sudjelovanje u euharistijskom slavlju, a to znači i na pričešćivanje – svaki put kad sudjeluju u misi, razumije se uz uvjet da su u miru s Bogom i ljudima.
Naime, na cjelovitost euharistijskog slavlja spadaju dva elementa: euharistijska žrtva i euharistijska žrtvena gozba. Stoga je i pričešćivanje – blagovanje žrtvenih darova – sastavni dio euharistijskog slavlja. Sudjelovatelji euharistijskog slavlja su u pravom značenju riječi tek onda kada budu ne samo prisutni na misi nego kada budu i pričesnici.
Sastanak u »dan sunca«
Kako je stalo s pričešćivanjem vjernika kroz povijest Crkve? Prve kršćanske euharistijske zajednice bile su redovito malene. Euharistija se slavila slično Isusovoj posljednjoj večeri, odnosno židovskoj pashalnoj gozbi. Skupina vjernika sabere se u jednoj manjoj prostoriji oko stola. Ovdje govorimo o manjoj prostoriji u usporedbi s našim današnjim crkvenim prostorijama. Predsjedatelj euharistijskog slavlja predvodi slavlje, a svi sudionici djelatno sudjeluju u njemu – vršeći i govoreći u slavlju ono što spada na njih. Iza službe riječi dolazi obred lomljenja kruha uz popratnu odgovarajuću posvetnu molitvu. Po ovom obredu lomljenja kruha u Djelima apostolskim cijelo se slavlje naziva lomljenje kruha. Iza toga se komadi posvećenog kruha dijele svim sudionicima slavlja – svi blaguju posvećeni kruh – svi se pričešćuju.
Izgleda da se ovo slavlje u početku odvijalo jednom tjedno – i to nedjeljno. To nam svjedoče Djela apostolska. Ponavljam – svi kršćani vjernici koji su mogli doći na euharistijsko slavlje djelatno su prisutni: mole one dijelove euharistijskih molitava koji spadaju na njih, vrše geste i čine koji spadaju na njih, i svi se pričešćuju svaki put kad sudjeluju u euharistijskom slavlju. To je nešto što se samo po sebi razumije – nešto normalno za Crkvu apostolskog doba.
Ovu praksu da se kršćani sastaju »u dan sunca« – tj. nedjeljom i slave euharistiju zasvjedočio nam je Justin Filozof sredinom drugog stoljeća u svojoj Obrani I. Prema njegovu izvještaju iza službe riječi i posvete đakoni su davali svakome od nazočnih da uzme dio »euharistiziranog kruha i vina i vode«; te darove nosili su đakoni i onima koji nisu bili nazočni na sastanku. (prema: Šagi-Bunić, EUHARISTIJA U ŽIVOTU CRKVE KROZ POVIJEST, 30-31).
Izgleda da se uskoro pojavljuje u Africi i običaj »svakodnevne mise s pričešću«. Naime Cyprijan iz Kartage (3. stoljeće) nam govori o praksi: »Svaki dan piti kalež Kristove krvi« (Quotidie calicem sanguinis Christi bibere«, Ep. 56,1).
Ova općeprihvaćena praksa kršćana iz apostolskih vremena da se svi sudionici euharistijskog slavlja pričešćuju poljuljana je dobrano već u 4. stoljeću.
Prvo je došlo do razdvajanja pričešćivanja od euharistijske žrtve, a zatim do smanjivanja pričešćivanja – odnosno do prakse da se pribiva euharistijskom slavlju i primi svećenikov misni blagoslov a da se ne pričešćuje.
Rastavljanje pričesti od euharistijskog slavlja
Do pričešćivanja izvan mise doveli su slijedeći činioci:
a) običaj svakodnevnog slavljenja mise i prečišćivanja – a oni koji nisu mogli doći na slavlje i željeli su se pričešćivati – nosili su sa sobom posvećene prilike svojim kućama i sami se svakodnevno pričešćivali; b) poteškoće i pogibelji sudjelovanja u euharistijskim slavljima u vrijeme teških progona naveli su neke vjernike kršćane koji su se željeli svakodnevno krijepiti posvećenim kruhom – tijelom Kristovim da drže kod sebe u kućama posvećene prilike i da se sami svakodnevno pričešćuju: c) priliv mlakih kršćana u Crkvu iza 313. godine kad je Crkva dobila slobodu pridonio je smanjivanju broja sudjelovanja u euharistijskom slavlju, se zadržava pričešćivanje; d) manjak svećenika u novostvorenim monaškim laičkim zajednicama prije svega u Egiptu – čiji su se članovi željeli svakodnevno pričešćivati, potakao ih je na to da – kad ne mogu imati svaki dan euharistijsku žrtvu – da bar imaju svakodnevno pričest koristeći darove posvećene na nedjeljnom euharistijskom slavlju.
Ova praksa: rastavljanje pričesti od euharistijskog slavlja, omogućila je rađanje i svoje protivnosti: može se sudjelovati na euharistijskom slavlju a da se ne pričešćuje svaki put. Ova se pošast veoma brzo širila u Crkvi i svako putno pričešćivanje kad se sudjeluje u misnom obredu ubrzo je doživjelo teške potrese i uvelike je smanjena učestalost pričešćivanja. I ovom stanju je dalo svoj prilog više činilaca. Evo nekih:
Borba protiv arijanizma toliko je uzvisila Kristovo božanstvo, odnosno stavila Kristovo božanstvo u prvi plan, da je naglašavanje strahopoštovanja pred Bogom priječilo slobodno i radosno, puno pouzdanja približavanje stolu Gospodnjem – odnosno uskrslom i proslavljenom Kristu u euharistiji. Do tada je u svijesti vjernika prevladavao stav – u euharistiji susrećemo svoga brata – otkupitelja i spasitelja Isusa Krista. On nam daje tom prigodom samog sebe – naše spasenje. Nije posebno isticano niti podvlačeno njegovo božanstvo, iako je i ono bilo uključeno u Isusu Kristu. Od tada je njegovo božanstvo u prvom planu, a onda i strahopoštovanje pred euharistijskim Isusom Kristom. Pa i u susretu s njim koji se zbiva u euharistijskom slavlju, bolje se držati malo podalje – da se ne pogriješi. Taj mentalitet doprinosi smanjivanju učestalosti pričešćivanja.
Drugi činilac koji pridonosi uvelike smanjivanju učestalosti pričešćivanja u Crkvi jest priliv velikog broja vjernika iz raznih naroda, koji nisu doživljavali svoju vjeru pa i sudjelovanje u euharistiji toliko kao osobni čin koliko kao čin zajednice i zajedničarski čin. U takvoj situaciji veoma velikog broja vjernika sudionika euharistijskog slavlja ono se i nije moglo organizirati kao slavlje male grupe ljudi koji posjeduju oko stola i svi zajednički slave euharistiju i pričešćuju se – svjesni da je taj postupak nešto normalno, nešto što se samo po sebi razumije – kako je to bilo u apostolsko doba. Sada je skup mnogo, mnogo veći. Oko oltara neposredno može stati samo mali broj ljudi, dok su svi ostali relativno više ili manje udaljeni od njega. Došlo je do toga da su se opet pričešćivali samo oni oko oltara, a oni su bili mala manjina prisutnih.
Pričest jedanput godišnje
Već u vrijeme svetog Ambrozija (umro g. 397) na grčkom istoku vjernici se u nekim krajevima pričešćuju samo jednom u godini. Ta je praksa prisutna i na Zapadu, bar u Milanu, jer kritizirajući je, Ambrozije piše u spisu De sacramentis i slijedeće: »Ako je kruh svagdanji, zašto ga primaš u razmaku od godinu dana, kako su se kažu naučili činiti Grci na istoku? Primaj svaki dan ono što treba da ti svaki dan koristi. Živi tako da budeš vrijedan svaki dan primiti. Tko ne zaslužuje da primi svaki dan, taj ne zaslužuje ni da primi poslije godinu dana« (prema, Šagi-Bunić, nav. dj., 39-40).
U pozadini ove pričesne prakse očito stoji mišljenje, — koje je kasnije spomenuo Kasijan u svojim Konferencijama (pisane između 420. i 426.) – da su se mnogi istočni monasi u to doba »pričešćivali samo jedan jedini put na godinu«, jer se na pričest – po njima – smije ići »samo ako smo sveti i bez ljage, a ne da bismo postali sveti i oslobodili se ljage«. Ovu praksu Kasijan zabacuje iznoseći tvrdnju da »k euharistiji treba pristupiti ponizna srca, sa sviješću i znanjem da nismo dostojni takve milosti, a ne sebi ludo umišljati da smo jedan put na godinu dostojni takve milosti«; stoga se – piše on dalje – »ne smijemo uzdržavati od pričesti Tijela Gospodnjega zato što smo svjesni da smo grešni, nego naprotiv moramo željno tražiti pričest da nađemo u njoj spasenje duše i čistoću duha« (Collationes, 23, 21 – prema: Šagi-Bunić, nav. dj., 41-42).
Najteži udarac svakodnevnoj pričesti rane Crkve zadalo je pokrštavanje Germana. Naime, u njihovoj staroj vjerskoj predaji nepoznata je, pa prema njihovu shvaćanju i osjećanju i ne postoji nužna povezanost između žrtve i pričesti.
U srednjem vijeku još više se smanjuje učestalost pričešćivanja. Utjecaj na duhovnost tog doba posebno vrše monasi, a germanski narodi su u prvom planu. K tomu u doba srednjovjekovnog progona Židova praktično nestaje iz propovijedi upućivanje na vezu između euharistijskog slavlja i pashalne gozbe, pa time i poticanje na redovito pričešćivanje svih vjernika na svakom euharistijskom slavlju. Pričest se u srednjem vijeku dijelila vjernicima po pravilu tri puta godišnje na velike Gospodnje svetkovine: Božić, Uskrs, Duhove. Pričestiti se za vjernike tada je bio veliki privilegij. Tako je i sveti Franjo dopustio svojoj braći i četvrtu pričest kao privilegij.
Da bi bar zaustavila ovu pogodnu praksu prestajanja pričešćivanja vjernika Crkva je 1215. na 4. lateranskom saboru donijela odredbu za vjernike – uz nedjeljnu obvezu slušanja svete mise – da se bar jedanput u godini o Uskrsu i pričeste. I sama riječ – slušati misu – pokazuje koliko su vjernici shvaćeni kao pasivni subjekti u euharistijskom slavlju.
Sudionici treba da budu i pričesnici
Visoki srednji vijek donio je Crkvi još jednu pogubnu praksu, koja je pridonijela gubljenju iz vida povezanosti i prisutnosti u euharistijskom slavlju žrtve i gozbe. To je tzv. »missa sicca«. To je zapravo pobožnost slavljenja misnih obreda bez žrtvenog i gozbenog dijela: nema pretvorbe-posvećivanja darova, nema pričesti, nego samo obavljanje nekih pobožnih obreda poput mise.
U jeku velikih teoloških rasprava s reformatorima Tridentski sabor je 1562. ponovno naglasio da je euharistija i sakramentalna žrtva i žrtva gozbe. Djelovanjem ovog sabora i protureformacije porasla je nešto učestalost pričešćivanja vjernika na misi. No ona je opet opala pojavom jansenizma i njegove strogosti. Pojavom prosvjetiteljstva i njegovim prodorom u katoličko mišljenje i mentalitet za vjernike je postalo opet uobičajenom praksom ispunjavanja odredbe 4. lateranskog sabora iz 1215 – pričestiti se najmanje jednom godišnje – i to o Uskrsu.
Konac 19. i početak 20. stoljeća donose nove impulse učestalosti pričešćivanja vjernika. Tom procesu posebno snažan poticaj je dao papa Pijo X. svojim dekretima o pričešćivanju iz 1905. i o pričešćivanju djece iz 1910. Nošen liturgijskim pokretom, te produbljen i osmišljen misterijskom teologijom ovaj pokret je doveo do ponovnog uspostavljanja ravnoteže u euharistijskom slavlju između euharistije kao žrtve i euharistije kao gozbe, koja je izgubljena u Crkvi odmah poslije ranokršćanskog doba. Tako danas u Crkvi, što se tiče učenja i propovijedanja o učestalosti pričesti, ponovno težimo idealu prve – apostolske Crkve: SVI SUDIONICI EUHARISTIJSKOG SLAVLJA TREBAJU BITI I PRIČESNICI.
Naša praksa ni danas na žalost ne slijedi teoriju. Još će trebati dosta vremena proći i truda uložiti da se nadvlada naša srednjovjekovna svijest, naš srednjovjekovni mentalitet, da je dostatno samo pribivati euharistijskom slavlju i primiti misni blagoslov, a da praktično u euharistijskom slavlju ne treba posve djelatno sudjelovati – moleći molitve koje spadaju na nas vjernike, i pričešćujući se svaki put kad sudjelujemo u misnom slavlju. Jer ne zaboravimo – tek tada smo u pravom značenju riječi pravi – potpuno djelatni sudjelovatelji euharistijskog slavlja kad molimo u njemu ono što spada na nas i kad se svaki put pričešćujemo.
Pričest nije – ponavljamo na koncu Kasijanovu misao – nagrada za svet život, nego sredstvo i način spašavanja, posvećivanja kršćanina. Od pričesti nas udaljava samo teški-smrtni grijeh, a sva ostale grijehe i pričest oprašta. Teških se grijeha trebamo osloboditi u sakramentu pomirenja, da bismo mogli sudjelovati u pričesti. Stoga u SVAKOM EUHARISTIJSKOM SLAVLJU U KOJEMU SMO SUDIONICI BUDIMO I PRIČESNICI.
(Fra Miro Vrgoč, 1986.)
