Početna stranica » U spomen velikom umjetniku

U spomen velikom umjetniku

485 pregleda

Sederova opredijeljenost za sakralno slikarstvo, biblijsku tematiku, ne proizlazi tek iz činjenice da su ga bosanski franjevci pozivali da radi u crkvama. Sadržaje u sakralnim prostorima nije stvarao samo kao kreativni slikar, nego je to činio iz vjerničke perspektive.

Bosanski franjevci imaju zapaženu likovnu baštinu koja je nastajala tijekom više od sedam stoljeća u crkvama i samostanima, iako im povijesne okolnosti nisu bile naklonjene. Nabavljali su umjetnička djela koliko su im prilike dopuštale. U naše doba, napose koncem 70-ih i 80-ih godina 20. st., u likovnosti crkvenih prostora Bosne Srebrene dogodile su se velike promjene. U tome je sudjelovao, na poziv franjevaca, cijeli niz uglednih umjetnika, među kojima je i nedavno preminuli slikar Đuro Seder (1927–2022).

Seder se rodio 29. studenoga 1927. u Zagrebu. Završio je klasičnu gimnaziju (1946) a na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao slikarstvo (1951). Nakon završetka studija, tehnički je uređivao i grafički dizajnirao nekoliko časopisa. Bavio se grafikom i ilustracijom knjiga za djecu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona (1959–66). Pisao je poeziju i objavio jednu zbirku pjesama (1978). Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1981–98), bio je dekan (1983–87), profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2012. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je u lipnju 2000, a 2002. dodijeljena mu je nagrada „Vladimir Nazor” za životno djelo. God. 1997. likovni kritičari Zdenko Rus i Vlastimir Kusik objavili su reprezentativnu monografiju „Đuro Seder”, a 2006. fra Mirko Jozić monografiju „Đuro Seder – Borba s anđelom”, u kojoj slikara prikazuje kao čovjeka koji promišlja, proživljava i doživljava Krista i ljubav kao odgovor na pitanja razuma. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Prvi put je izlagao na skupnoj izložbi u Sarajevu (1947), a samostalno u Opatiji (1958). Nekoliko njegovih izložbi u novije vrijeme koncipirao je fra Mirko Jozić, poprativši ih katalozima i svojim predgovorima.

Veliko otvaranje

U drugoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća Đuro Seder, zahvaljujući fra Vjeki Jarku, imao je prve susrete s bosanskim franjevcima. Odsjedao je u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Odatle smo s njim pravili pohode po Bosni ali i Hercegovini. Tada su se rađale i konkretizirale ideje o njegovu radu u franjevačkim sakralnim prostorima. Bio je među prvima unutar velikoga umjetničkog vala u Bosni Srebrenoj kakav se ranije nikada nije dogodio. Naime, uz nekoliko bh. umjetnika, tijekom 80-ih godina više desetaka hrvatskih slikara i kipara, na poziv franjevaca, prešli su rijeku Savu da rade u crkvama Bosne Srebrene.

Seder je u Bosni Srebrenoj, kao i niz drugih umjetnika, uglavnom radio od 80-ih godina pa do početka raspada bivše države 90-ih, ali i u poraću. Tada umjetnički radovi u crkvenim prostorima – premda redom od velikih umjetnika – medijski nisu bili vidljivi široj javnosti zbog ideologizirane društvene atmosfere. Ideološka krutost s vremenom je ipak omekšala. Godine 1988/89. priređena je reprezentativna izložba „Blago franjevačkih samostana BiH”, najprije u Sarajevu, a potom i u Zagrebu. Baš u to vrijeme, u kasnu jesen 1989, priređena je i retrospektivna izložba Đure Sedera sa zapaženim ciklusom djela biblijske tematike kao odjek onoga što je radio u Bosni Srebrenoj. To je bio povod okrugloga stola o temi „Suvremena umjetnost i sakralni prostori” u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu koncem 1989. Sudjelovali su Vladimir Maleković, Vjeko Jarak, Radovan Ivančević, Branko Sbutega, Edo Murtić, Vinko Zlamalik i Đuro Seder. Rasprave sudionika objavljene su u zagrebačkom listu za kulturu „Oko” (br. 9, 3. 5. 1990, str. 16-19). U atmosferi nadolazećih društvenih promjena bilo je, naime, moguće opuštenije organizirati ovakve rasprave bez ideoloških opterećenja.

Seder je u raspravi iznio svoje viđenje velikoga otvaranja bosanskih franjevaca prema suvremenoj umjetnosti. Netko je, naime, trebao započeti, smatra on. Od ključne je važnosti „da se nađe dobar umjetnik”, ali i „da se nađe netko tko će naći dobrog umjetnika”. Jedan od takvih je, veli Seder, fra Vjeko Jarak „koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu, nepoznat, samozatajno, kao pasionirani kolekcionar i ljubitelj umjetnosti”. Presudno je da je „taj čovjek umio napraviti izbor”. Sad imamo „čudo u Bosni koje se zove Plehan”, seoski kraj divne prirode… „koji je odjednom okupio imena – od Šime Vulasa, Marije Ujević, Kršinića, Kesera, Mujadžića… do mene na kraju krajeva”. Osobno smatra poželjnim da se nađe više „ljudi kao što je fra Vjeko Jarak”, dakako „u ime umjetnosti, ne u ime ideologije ili bilo čega drugog, stvari bi krenule drugim putem”. To je istaknuo i slikar Edo Murtić, sudionik okrugloga stola, da su takvi ljudi kao dr. Jarak „odgajali […] sredinu koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije”.

Seder u Bosni Srebrenoj

Tako je počelo u Bosni Srebrenoj. Postupno se širio krug franjevaca spremnih prihvatiti ostvarenja suvremene umjetnosti u crkvama, što je s vremenom rezultiralo uspješnim likovnim realizacijama. U tom franjevačkom otvaranju prema novom u umjetničkom oblikovanju sakralnih prostora, u krugu biranih umjetnika među prvima je bio Đuro Seder.

Radio je u najmanje 26 crkvenih prostora Bosne Srebrene: Brestovsko, Plehan, Koraće, Svilaj, Blaževci i Omanjska (Sivša), Petrićevac (Banja Luka), Drijenča, Gračac, Potočani, Vitez, Uskoplje, Đakovica, Vijaka, Vranduk (Foča kod Doboja), Sarajevo (Bistrik, Kovačići, Nedžarići), Sesvetska Sopnica (Zagreb), Mali Guber (Livno), Uskoplje, Orašac (Rama-Šćit), Svilaj, Gornja Dubica, Janjac (Zenica). Dio njegovih djela uništen je u miniranim crkvama tijekom rata 90-ih godina: Plehan, Koraće, Svilaj, Žeravac, Petrićevac.

Sederove su teme kristološke, marijanske, svetačke i franjevačke. Preteže kristološka tematika: Put križa, Uskrsnuće, Raspeće, Kalvarija, Posljednja večera, Getsemanski vrt, Proslava Krista i čovjeka. Zatim slijede teme iz Marijina života: Gospino rodbinstvo: Ana, Joakim i Marija; Josip, Marija i Isus. Među pojedinačnim likovima su franjevački sveci: Sv. Franjo, Sv. Anto, Sv. Nikola Tavelić, ali i drugi: Sv. Marko evanđelist, Sv. Vid te motiv iz povijesti Bosne Srebrene Fra Anđeo Zvizdović prima Ahdnamu. Radio je u više likovnih tehnika: mozaik, ulje na platnu, fresco-secco, vitraj. U šest crkava naslikao je Put križa (po 14 postaja) u Koraću, Petrićevcu, M. Guberu, Kreševu, Potočanima i Gračacu: dva su rađena uljem na platnu, dva u mozaiku i dva fresco-secco. Vitraji su izvedeni u najmanje dvanaest crkvenih prostora kao i u kapeli Školskih sestara franjevki na Bjelavama u Sarajevu. Nakon zadnjega rata izvedeni su u crkvi Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici u Zagrebu, u svetištu Nikole Tavelića u Sarajevu i u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj. Zadnji njegovi vitraji, njih 22, izvedeni su u uskopaljskoj crkvi Uznesenja Marijina (2019–21), kada je imao više od 90 godina.

Nažalost, rat je mnogo toga uništio. Stradali su vitraji u Svilaju (16), u Đakovici (14), na Plehanu (3), na Petrićevcu (2), u Žeravcu (2). Uništene su i velike kompozicije rađene ufresco-secco tehnici: Posljednja večera na Plehanu (47 m2), Proslava Krista i čovjeka u Koraću (oko 45 m2). Posljednja večera na apsidalnom zidu u crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu (15 m2) srećom je ostala neoštećena u ratu. Franjevačka teologija, kojoj je u ratnoj pljački 90-ih godina otuđeno nekoliko stotina umjetničkih djela, stekla je nakon rata više umjetničkih akvizicija, (1999) među kojima su i Sederova djela rađena uljem na platnu: Posljednja večera, Krist, Sv. Franjo, Pieta, Anđeo Zvizdović prima Ahdnamu.

Godine 1998. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priređena je Sederova izložba, koja je iznova svratila pozornost na njegov sakralni opus, a otvorio ju je fra Mirko Jozić. Ovaj put imala je zapaženoga odjeka u medijima. „Središnji dio svoga sakralnog opusa Seder je stvarao za franjevački samostan i crkvu Plehan i crkvu u Koraću, matične institute sjeverne Bosne”, istaknuo je Vlastimir Kusik, suautor gore spomenute monografije. Sasvim je očekivano da postoje neke formalne razlike između njegova štafelajnog slikarstva i djela rađenih u sakralnom prostoru (mozaici, vitraji…). Određena su specifičnim prostorom i samom namjenom: „Zato su te slike oblikovane naoko jednostavnijom oblikovnom strukturom, s naglašenom narativnom konturom… Sederova slika poštuje prostor prije svega kao sakralni ambijent ne želeći se nametati kao isključivo slikarski fenomen…”, piše Vlastimir Kusik.

Slikanje iz vjerničke perspektive

Sederova opredijeljenost za sakralno slikarstvo, biblijsku tematiku, ne proizlazi tek iz činjenice da su ga bosanski franjevci pozivali da radi u crkvama. Sadržaje u sakralnim prostorima nije stvarao samo kao kreativni slikar, nego je to činio iz vjerničke perspektive: biblijske teme su njegov životni program. U jednom intervjuu za Krista kaže da je „najčovječniji čovjek” i da je „ideal čovjeka”. O tome ne govori „prema europskom liberalnom materijalističkom svjetonazoru” od kojega se distancira nego „iz biblijskog kuta”. „Za mene je Krist ono što su nam evanđelja rekla. […] Ja to prihvaćam i slikam. Za mene, ne dakako samo za mene, Krist znači Mesija, Krist znači Pomazanik, Krist znači Božji čovjek, Božji sin” (Večernji list, 1. 3. 1998). Vrijednosti za Sedera nisu nešto što je nametljivo, bučno, gromoglasno… To su „fine vrijednosti kao dobrota, kao pravednost, kao ljubav, one su vrlo tihe. A najviša vrijednost, koja drži cijeli svemir, Bog, ona je nečujna, ona je najtiša. On se i ne želi čuti. Nešto od toga želim preko slika reći, nešto što je preko Krista posredovao na nas kao najviše vrijednosti… odnosno svojim slikama želim donijeti kruh života, a ne samo kost” (Vjesnik, 22. rujna 2002).

Biblijske teme prepoznao je kao eminentno svoje. Ističe pritom problematičan razvoj današnjega svijeta koji je daleko od njegovih životnih pogleda i svjetonazora: „A danas, kad u svijetu posvuda vidim jednoga jedinog idola, a to je profit, novac, Kristova poruka iz Novoga zavjeta odjekuje mi kao najdublja istina. Iz takva doživljaja biblijskih tekstova mislim da bi se moglo beskrajno mnogo reći, to je za mene sjajna zaliha tema za bitni slikarski ton. Svijet danas djeluje zastrašujuće, bešćutan je, pun zla. Ne zna se kamo sve to ide. U tom zlu Kristove riječi djeluju kao spas. Uz te se riječi prisloniti svojim radom beskrajno je utješno. Ako se na te riječi, koje zvuče najvećom istinitošću i čistoćom, naslonim, vjerujem da ću još moći slikati” (Vijenac, br. 238, 17. 4. 2003).

U povodu 80. obljetnice života priređena mu je izložba u Klovićevim dvorima „Lica beskonačnoga” (2007) s više od 200 slika biblijske tematike. Autor koncepcije izložbe bio je fra Mirko Jozić. „Izložba je posvećena Svevišnjem te nas poziva da stanemo pred lice Gospodnje”, rekla je tom prilikom ravnateljica Klovićevih dvora, Vesna Kusin. Kroz prizore iz Kristova života „umjetnik prikazuje brojna lica Beskonačnog koji je uvijek u dijalogu s čovjekom”. Tim povodom u Jutarnjem listu objavljen je razgovor sa Sederom pod naslovom: „Slikam Krista. U njemu je odgovor na sudbinu”. Novinar je, među ostalim, postavio i pitanje prihvaćenosti njegovih sakralnih djela: „Za nekakve crkvene konvencije, Vi ste i dalje previše apstraktni. Jedini koji su Vašu umjetnost prepoznali kao prikladnu za crkvu jesu bosanski franjevci.” Na to je Seder odgovorio: „Vjeko Jarak, prosvijećeni fratar koji je obilazio zagrebačke ateljee, rekao mi je: ‘Mogli biste Vi nešto i za nas naslikati’. ‘Mogao bih, ako hoćete ovako kako ja slikam’, odgovorio sam mu. Fratri su to prihvatili, i na ovoj izložbi mnogo je mojih slika iz Bosne.” (Jutarnji list, 24. 2. 2007). U pohodima Bosni kaže da se uglavnom družio „s bosanskim franjevcima koji su bili jako fini ljudi”, a za samu Bosnu veli da mu je bila „čarobna – i pejsaži i ljudi” (Jutarnji list, 3. 11. 2019).

Otišao je veliki umjetnik i izniman čovjek, čovjek duboke vjere, profinjena duha i kulture, tih i nenametljiv, nasmiješen u susretu, čovjek koji zrači blagošću i smirenošću… Otišao je vrsni slikar koji je nama u Bosni, i mnogim drugima, u baštinu ostavio moćan umjetnički izraz duhovnosti kao znak onoga boljeg i plemenitijeg u čovjeku – znak božanskoga! Time se on konačno upisao u neizbrisivu memoriju Bosne Srebrene!