Teško mi je objasniti zbog čega, ali u djetinjstvu mi niti jedna čokolada nije prijala kao Životinjsko carstvo. Plavo-ljubičasto pakiranje i sličica životinje, koju smiješ pogledati tek kada pojedeš i zadnju mrvicu. Ta je sličica zalijepljena s donje strane unutarnjega šuškavog ogrtača najtanjih i najhrskavijih par grama omiljene čokolade. Nježne i slatke bile su na policama prvi susjedi čokoladama Samo ti i Volim te sa nametljivim, ljepljivim voćnim punjenjem koje kada zagrizeš, curi na sve strane. A baš one su, iz meni nedokučivoga razloga, uvijek bile prvi izbor baka i teta kada dolaze u posjet djetetu, tj. meni, i kako je već red, donesu čokoladu. Kakva šteta… Stizale su ponekada i one s rižom ili lješnjacima, ali raspon između želja i stvarnosti kretao se, uglavnom, između prve dvije mogućnosti.
Kao dijete trgovca naslušala sam se anegdota o čokoladama koje na putu do blagajne završe u torbi kupca koji se onda čudom čudi kada mu, uz sve što donese u košarici, naplate i tu odmetnutu. Baš kao i priča o čokoladicama zamotanim u šarene sjajne folije koje su, prilikom pretresa malih postiđenih sumnjivaca, omekšane i zgužvane ispadale iz majica i džepova.
Zbilja, posebano je značenje imala obična čokolada. Nije bilo medicinske sestre, službenice na šalteru ili u kakvom državnom uredu, a da nije, više puta na dan, stavila u svoj džep ili u ladicu radnoga stola čokoladu uzamotanu u bijeli papir. Uvijek nekome nešto treba, a usluga se lakše odradi zaslađena… Bio je to toliko uobičajen igrokaz da je prilikom kupovine, osim računa, obavezno slijedilo i pitanje prodavačice Treba li zamotati? Mislim, tko još kupuje čokoladu za sebe?
Osim čokolade umotavalase zamotavala se i kava, mljevena i u zrnu, razne gramaže (ovisno o zahtjevnosti problema koji treba riješiti), kao i bombonijere, uglavnom toliko slatke da požališ već nakon prvoga zalogaja i zaključiš da si je ipak trebao nekome proslijediti. Lijepo izgleda. Neotvorena. Kažu da su neke bombonijere tako šetale i nakon isteka valjanosti, što je bilo razumljivo, jer to kroz bijeli papir nikad nitko ne bi ni primijetio.
A čokolade? One su mijenjale svoja pakiranja, ilustracije na ambalaži. A onda su se i stanjile, pa je 100 grama postalo 80, pa 70. U novije vrijeme svjedoci smo da i glava može zaboljeti od čokolade, posebno ako je Pionirova. Ima i onih koji su mijenjali mljekaru za tvornicu čokolade, švicarsku.
Ipak, iza većine ovih čokoladnih minijatura nalazi se uvijek ona – teta prodavačica. Nekada u bijeloj kuti i suknji dužine koja priliči, s urednom trajnom i obveznim borosanama. Danas različite, baš kao što su i vremena u kojima živimo. One prve, u borosanama, bile su priznate i kao povjerenice koje su svakodnevno preuzimale novce zajedno s popisom za kupovinu iz malenih ručica. Zatim bi u vrećicu ili donesenu torbu uredno slagale sve s popisa. Nakon toga bi naplatile spakirano i ostatak novca brižljivo stavljale zajedno s kupljenom robom uz obaveznu preporuku malenome kupcu da ide ravno kući. I ne pogubi nešto usput. Treba li reći da je povjerenje obiju strana bilo neupitno. Kako to danas egzotično zvuči!
A onda su tete u borosanama naglo postale tihe i zamišljene. Mada su njihove police i dalje bile besprijekorno složene, istovrsni proizvod šepurio se u ponovljenom izdanju nebrojeno puta. Zatim su u hladnjacima osvanuli proizvodi koji uopće ne zahtijevaju hlađenje. Na kraju su se pojavile rupe u svim tim čudnim redovima. Tek tada je i površnom kupcu svanulo da nove robe nema i da zamišljene trgovkinje samo održavaju privid normalnoga stanja. Tu su pojavu prozvali privatizacija, a širila se zavidnom brzinom. Mnoge su trgovine zatvorene, a tek su poneke osvanule sa neuvjerljivim natpisom u izlogu Zatvoreno radi preuređenja. A tete u borosanama? Nestale su začuđujuće tiho. Nikoga zapravo nije bilo briga kamo. Priznajem da me zbog toga i danas rastuži navedeni natpis u izlogu bilo čega, pa makar se radilo i o stvarnom preuređenju poslovnoga prostora.
Od tada smo čestitali jedni drugima dvadesetak Novih godina. Protekloga ljeta učinilo mi se da u samoposlugama ponovno prepoznajem onaj zlosutno razvučeni način slaganja robe. S dolaskom blagdana opet smo užurbano kružili kolicima oko hrpa proizvoda i činilo se da je slutnja bila tek nesporazum. Ipak, u posljednje vrijeme police s tek jednom vrstom proizvoda postale su pravilo, a onda se slomio veliki trgovački lanac. Procjene, mogućnosti za sanaciju, stečaj, posebni povjerenik, banke, dugovi, planovi, pa opet dugovi… O trgovkinjama, jednako zabrinutim kao što su bile i one davno prije, priča se tek kao o dijelu nekoliko desetina tisuća zaposlenika, zajedno s kooperantima, sestrinskim tvrtkama.. . Broj.
U kvartovskoj samoposluzi, moja trgovkinja Slavica drži sve pod kontrolom, moja trgovkinja Slavica. Bez borosana, simpatično bucmasta, guste narančaste kose, spretno ukroćene na vrhu glave u neočekivano urednu frizuru. Uvijek spremna razmijeniti dvije,- tri susjedske rečenice. Raspoložena, uljudna i uslužna, ni previše, ni premalo, baš po mjeri. Ma, Slavica! Pitam ju kako je i kakav im je status.? Nasmijala se, čini mi se ipak manje zvonko nego inače i rekla: A što mi se može dogoditi? Radim za minimalac, manje od toga mi nitko neće platiti, tko god da dođe! Ja samo radim svoj posao. Kimam glavom, pozdravljam ju i poželim da se situacija što prije stabilizira. Dok hodam, pitam se zar stvarno nije svjesna onoga preuređenja ili na takvu mogućnost ne želi niti pomisliti.?
Poznata mi je priča velikih brojeva, kao i činjenica da tu ljudski životi i njihove, pa i narančasto – nasmijane, posebnosti gube bitku. To sam naučila. Ali i dalje mi ostaje nejasno, zbog čega se čudimo vlastitoj djeci kada ništa ne naprave do kraja ili odgovornost prebacuju na nekoga drugoga.? Pa odrastaju u svijetu u kojemu je to model ponašanja. U svijetu u kojemu se sve podmiri radom za opće dobro, uvjetima i opomenama. Eventualno razvučenim sudskim postupkom koji traje toliko da i najžilaviji novinar izgubi interes. U međuvremenu će netko opet kupiti neku tvornicu čokolade. Ili možda bombonijera? Opustjele trgovine će netko treći napuniti, do neke sljedeće prilike. Ili možda neće? Moja je Slavica navodno imala sreće. Njena je firma proglašena sistemski važnom za državu. Što to zapravo znači, vrijeme će pokazati. Slutim, još jednom po leđima puka. I pitam se što je sa svim ostalim Slavicama koje nisu dio trgovačkoga društva sistemski važnoga za državu.? Tko će se za njih izboriti? Njihova je briga jeftinija? U svakom slučaju,. iskreno se nadam da neće ostati izgubljene negdje između nepunoga staža i predaleke mirovine, kao što su to šutke ostale one u borosanama, zapravo i ne tako davno.
A ja, ništa pametnija nego što sam bila prošli put, razmišljat ću još jednom o tome kako je svijet teško razumjeti. Pri tom ću grickati, čokoladu. Hoće li to biti Životinjsko carstvo, ne znam, – sumnjam. Ovako šareno zaumotano, sa samoljepljivim sličicama nekih egzotičnih životinja prija drugačije. Ista će biti samo ruka koja više, istina, ne unosi cijenu, već samo prevuče proizvod preko skenera koji kaže „Ppip!,“ doda račun i ostatak novca, zahvali se na kupovini, a ako nije gužva, možda stigne i poželjeti ugodan ostatak dana. Mnogima to puno znači. Posebno starijim ljudima u velikim gradovima. Ponekad im je to i jedini razgovor u danu. Vjerujte.
