Početna stranica » Tragovi Nazorova bogotraženja

Tragovi Nazorova bogotraženja

170 pregleda

Mislilac u Nazoru ne lišava ga neprestane množine pitanja što ih Nazor sam sebi postavlja na svom dugotrajnom, upornom putu, s mnoštvom klonuća i uzdignuća. Najčešće od tih pitanja izraženo je u pjesmi „Bez Boga”

U neprestanoj vivisekciji, u trajnom nastojanju da na putu od ishodišnoga otoka prema vrhovima dalekih, maglenih, nedostižnih planina, kamo sav svoj život teži žudeći susret s apsolutnom ljepotom, onom koju naziva Ultima Dea, Vladimir Nazor precizno detektira sve mijene svoga ja, prepoznajući u tom procesu, u sebi četiri Silnika. U Večernjim bilješkama 20. veljače 1933. godine piše: „U meni je spočetka živio poganin. Pustih ga nek raste i osvoji sva područja moje duše, i nek progovori. Pa se zatim – ja ne trpim ni u sebi despota – uhvatih s njim u koštac; i ponijesmo se. Svladah ga. Napokon ga i rastrgoh. Međutim se zametnu, i naraste, i osili u meni Nacionalist, sa svojim dobrim i rđavim stranama. (…) Prošlost je u njemu još umirala, budućnost klijala. (…) Sam klonu; lako ga rastrgoh. – Onda se dignu, oslobođen, u meni nov silnik s dvostrukim licem: Mistik (…) i Mislilac. (…) Nacionalist je ‘dotjerivao’ Poganina, Mistik Nacionalista.” Na kraju te samoanalitičke „noćne bilješke” Nazor piše: „Neka Poganin, Nacionalist i Mistik ne dođu opet skupa, gdje se prije nisu, slučajno, sami sastali. Neka svaki ostane ondje, gdje se sam dignuo i gdje je kasnije pao.” (Vladimir Nazor, Kristali i sjemenke, Zagreb, 1949.).

Nepoštedan dijalog s Bogom

Nazor je ipak cijelo vrijeme svjestan da ni jedan od tih Silnika u njemu nije nikada do kraja pao, pogotovo ne Mistik, kako se to vidi iz mnogih njegovih pjesama u kojima njegov Mistik vodi iskren i reklo bi se, nepoštedan dijalog s Bogom na putu što ga je Nazor sebi zacrtao kroz život, slijedeći, istodobno, „glad puti” i „glad duše”, i djelom i životom pokazujući da njegov ideal „očito nije od ovoga svijeta” (Stanislav Župić, Nazorove pjesničke čežnje, Zagreb, 1946.), da je njegov put svojevrsna rekapitulacija „križnog puta”, njegova via crucis na kojoj on, putnik, vapi: „Bože, hlad i dažd šalji”, govoreći sebi: „Ono što me boli to je trn u duši / jer što više hodam, cilj je moj sve dalji.” Gotovo onako kao Tin Ujević u svojoj „Svakidašnjoj jadikovki”, Nazor ide cestom, a: „Mrak već pada. Gazim / trnjem i kamenjem. Cilj – sveđ dalek. Halje / razdrte, bos, trudan idem.” Oblijeva ga krvav znoj, kristovski pada („i na koljenima još se vučem dalje”). Umjesto Cirenca susreće ga vršnjak koji mu veli: „Brate, ono što ti hoćeš, kad bi moglo biti, / o Abele, nov bih Kain bio za te.” Želja da dopre do svoga cilja jača je od svega što joj se suprotstavlja, a cilj mu je doći: „K zidu čarna grada” – eto Nazorova Novog Jeruzalema, gdje god on bio. Ako mu to ne uspije: „Nema l’ za me nikad dolaska” – Nazor – putnik uzvikuje: „Bože, daj da umrem nasred ovog puta!” (Putnik).

U neprestanom međusobnom nadglašavanju njegov Poganin i njegov Mistik, svaki na svoj način, potpomažu mu na tom epifanijskom putu na kojem i jedan i drugi prizivaju „novo Biće, novo Ime”, ali onom prvom pred očima neprestano lebdi „čelo Perunovo” (Perun), međutim, on je „već davno zaboravljeni bog” (Poruka). Onaj drugi pak uzvikuje: „Svi se uklonite s njegova puta! / Pred njim tjerajte ljude i čaglje. / – Silan i blag / Bog – čovjek pustinjom ide.” (Bijeg u Egipat).

Mislilac u Nazoru ne lišava ga neprestane množine pitanja što ih Nazor sam sebi postavlja na svom dugotrajnom, upornom putu, s mnoštvom klonuća i uzdignuća. Najčešće od tih pitanja izraženo je u pjesmi „Bez Boga”. U izravnom dijalogu s Bogom, dajući svom glasu dostojni oblik soneta, Nazor otvoreno pita: „Bože čija iskra našim praocima / Blistala u tami zjenice duboke, / Gdje si?” Bog za kojim Nazor sve vrijeme traga, nalazeći ga i gubeći ga iz vida u maglama svojih staza koje, ispreplićući se tvore isti Put, jest Bog koji se ne da zarobiti ikakvim dogmatizmom. To je nazarovskim sinkretizmom oblikovan bog – božanstvo u kojem i Poganin i Mistik vide boga „naših pređa”, boga kojem „munju živu / oteše, a poput plašta pređu sivu / sićušnih taština baciše na leđa”. To više nije bog što grmi „Sinaju niz boke”, to je, kako ga Nazor vidi, od dogmatskih spona odbjegli bog. Njemu se on molitveno obraća konstatirajući: „Htjedoše te speti hladnim dogmatima, / A ti nam se diže u kraje visoke, / Nijem, hladan, dalek od te ljudske stoke, / S krunom zvijezda ideš mor’ma svemirskima. // Ti si od nas pošo preko svih nam međa / Da od sv’jetlih magli što visoko plove / M’jesiš ljepša sunca, stvaraš zemlje nove.” (Bez Boga). U podtekstu navedenih stihova slutimo pitanje o krivcu za tu udaljenost Boga od ljudi, za njegovu nijemost i hladnoću, a nalazimo ga u onom oštrom, drastičnom, za uobičajeno blagoga, premda uvijek i žestokoga Nazora, reklo bi se prostačkom, neobičnom izrazu „ljudska stoka”. Nazor pri tome zacijelo misli na one nesposobne primiti Božju riječ i mudrost. Naime, njegov Bog jest onaj zbog kojega se, kada mu se tko obrati, skida zastor, jer „Gdje je Gospodinov duh, ondje je sloboda.” (2 Kor 3,16). Nazor kao da na umu ima Origenovu misao da je „mudrost uvijek bila s Ocem”, da je „i stvorenje kao nacrt uvijek bilo u njoj”, odnosno da „nikada nije bilo trenutaka kada u Mudrosti nije postojao nacrt bića koja će naknadno nastati.” (Origen, Počela, Split, 1985.).

Nazorov odnos s Bogom odnos je hrvača u ringu, kako se to npr. vidi u pjesmi „K Bogu!” imperativno nastaloj u vrijeme kada mu onaj Mislilac u njemu duh zasipa nizom produktivnih sumnji što ih Nazor u svom trajnom himničkom, peanskom osjećaju života, ekstatično rješava čvrstim pouzdanjem u spasonosnu vrijednost i značaj Riječi za stih, koju je dobio kao trajni dar i obilježje i kojoj će se do kraja služiti s osjećajem „pijane trijeznosti”, kako to stanje naziva spomenuti Origen. Nazor je čovjek koji, kao rijetko koji hrvatski književnik, teži savršenstvu u riječi i izrazu, tj. teži apáthei, biti čovjek kojega ništa ne može poremetiti u njegovu stanju/osjećanju blaženstva i spokoja, što ga ne oslobađa ni muke ni ekstaze, koju Duh ponekad savršenom udjeljuje poštujući njegov um i volju, pa zato piše: „Ja sam se rvo s tobom, velji Bože! / Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću / spoznah, i znam što ti blaga sila može. // I jer borbu s crvom prezreo ti nisi, / osjećam u duši vjeru uv’jek veću. / I sve boće moje prema tebi klisi.” (K Bogu!).

Misao puti

Nazorove ekstaze ne oslobađaju ga boli tijela kojim čovjek sudjeluje u tvarnom/stvarnom svijetu, ali Nazor nastoji, koliko god je to moguće, izbjeći ono što se naziva „misao puti” jer ona gotovo uvijek navodi na zlo i uvodi u napast. Nazor želi biti čist/čisti. Takav nastoji biti sav život. Shvaća da je tijelom i po tijelu putnik, da je tijelu duša suputnik, supatnik, da dušu tijelo vuče k sebi a ona žudi visinama, zrcalu ljudske bogolikosti koja zapravo nije u tijelu, premda joj ono može biti savršena posuda. On stoga vodi rat sa svakom strašću, osim s onom kojoj je podloga riječ i zato onom trećem komponentnom svom biću – Misliocu, rijetko dopušta da se iz njega oglasi „Skeptik ili Cinik”, koje neki u Nazoru vide. Pita se „Zar nove muke da se rodi – grdoba?”, zaključujući: „Na koncu su samo dvije mogućnosti: Svetac ili Vrag.” Nazor nije ni jedno ni drugo. Tu opreku pokušava pomiriti Petar Šegedin u likovima svoje novele „Sveti vrag”. Nazor to rješava na drukčiji način: zatvara se, čak i kada to uopće ne izgleda tako, u svoj toranj bjelokosni. „To je raj što čara lijepe dane moje. / Tako su mi slavne večeri i noći.” (Turris eburnea). Potkraj života, negdje „na uzmaku iz Crne Gore, 30. V. 1943.” piše: „O kako je bolno kad bih hvatat moro / Zvijer za rogove i oprijet se vragu (…). // Živote moj teški, varljivi i prazni. / Ti si samo vrt il kula fraza bio”, svjetlucajući „zanosa u laži” (Kasna godišnjica) – tako je glasio taj stih prije nego mu je ono „laži” u „draži” pretvorio M. Iveković. (Vidi: Mirko Žeželj, Tragom pjesnika Vladimira Nazora, Zagreb, 1973., str. 493).

Vladimiru Nazoru samo riječ pretvorena u (pjesničko) djelo ne donosi kaznu. U dubini sebe on zna da je to Riječ koja „u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo / i ništa što je postalo nije bez nje postalo. U njoj bijaše život” (Iv 1,1-4). Čak i kad ga nemiri ne napuštaju, on ih relativizira i piše: „al’ i nemiri nemaju više erotsku bazu: bit će da je ona postala – metafizička”. Zatim nastavlja: „Nijesam bez nekog dubokog razloga sastavljao 1926., t.j. kad mi bijaše 50 godina ‘Pjesme o četiri arhanđela’. U njima se i moju s prirodom usko spojeni bogovi preobraziše, produhoviše i premjestiše u više krajeve; a dok se približavam šezdesetoj, kao da oni sve više odmiču u dubljinu neba. Ne mogu da ih slijedim, i jedva ih sada čujem, dok izgubih zbog njih vezu, što me spajala s tlom dračavim, al’ čvrstim. Solsticije i ekvinocije još osjećam; al’ nemiri, što mi ih nose; sve su nemoćniji i jaloviji. U mojim proljetnim oblacima ne tutnje sada gromovi, i ne padaju iz njih kiše sadilice. I meni je kao čovjeku, koji lebdi u praznini.” (Vladimir Nazor, Kristali i sjemenke, Zagreb, 1949.).

U toj praznini Nazoru je često na usnama molitva, pa tako se našla i ona najčešća i za vjernike najljepša od svih, Očenaš, onako kako je bilježe Matej (6,9-13) i Luka (11,2-4). Na dio: „čuvaj nas od zla” Nazor dodaje: „dok iduć na tvoje vrhunce, / noseć ti sve svoje plode / sa ovih njiva zemaljskih / u tebi nas nestane. / – Amen.” (Očenaš).

Svoj credo Nazor čvrsto potvrđuje pjesmom „Na vrhu”: „Ja vjerujem, Bože, da čvrsto ću stati / pred tobom na pećinu tvrdu, / i zorom da novom ko sunce ću sjati / na ovome visokom brdu.” U pjesmi „Blagoslov” sluša kako „krkoči more u gromkome psalmu: / ‘Čovječe, divan je život!’”, i svetofranjinski blagosliva „muku i sestru nam smrt, / što umorne oči nam sklapa”. U svom upornom bogotraženju Vladimir Nazor sebe osjeća kao „nit (…) izmeđ nita / u živoj pređi što je tka / Demijurg – pa se i ja vijem / kroz svemir… živem… trpim… sijam… / u tkivu vječnog Božjeg sna!” Tražimo li stvarnoga Nazora, tu ćemo ga naći. Tražimo li pak ono što i on – onaj Mistik u njemu – neprestano traži, znamo gdje treba tražiti, i naći.