Naziv carceri (izgovor: karčeri) latinskoga je podrijetla i doslovno znači zatvor. Međutim, u srednjovjekovnoj kršćanskoj i duhovnoj tradiciji carceri su bili samotišta izvan naseljenih područja, najčešće u brdima u kojima su određeni redovnici svoj pustinjački i kontemplativni život provodili na usamljenički način izolirani od vanjskoga svijeta. Kontemplativni život bio je važan i za Franju Asiškoga i njegovu prvu braću. Iako Franjin pokret nije bio isključivo kontemplativni, ipak boravak tijekom nekoga određenoga vremena u carcerima bilo je za prvu braću vrijeme povlačenja i razmišljanja (kontemplacija) prije nego pođu u svijet obnovljenim žarom raditi i propovijedati (akcija).
Jedno od tih samotišta bilo je na brdu Subasio udaljenom 4 kilometra od Asiza. Ono je bilo toliko važno za Franju da je i samo to mjesto nazvano jednostavno Carceri. Samotište Carceri sastojalo se od jednoga kompleksa kamenih građevina sa špiljama, koje su služile kao ćelije za pojedine fratre, te maloga središnjeg i vidljivog oratorija gdje su se braća okupljala na zajedničku molitvu, euharistijsko slavlje i razgovor u kojemu su dijelili svoje iskustvo Boga. Gotovo je sigurno da se tu dogodilo obraćenje mladoga Franje u godinama 1205. – 1206. Tu je po bratu Maseu došao odgovor koji, zajedno s odgovorom Klare, daje konačnu oznaku vrsti života što ga je ostvario Franjo i dao Redu manje braće, a koji se sastoji od prožimanja kontemplacije (molitva) i akcije (evangelizacija). Franjo je često boravio u Carcerima s nekim od svoje braće u samotnjačkom životu kako bi što pobožnije proslavili svetu veliku korizmu. Od Franjine smrti pa sve do kraja druge polovice 13. stoljeća život se u samotištu nastavio prema prvotnom duhu. Tu su povremeno boravili kasnije i Franjini prvi drugovi Rufin, Leon, Maseo, Silvestar, Egidije, Bernardo, podržavajući kontemplativne običaje u kojima ih je on odgojio.
Sredinom 14. stoljeća fratri su ondje počeli stalno živjeti u vrlo siromašnim prostorijama. Početkom 15. stoljeća, na poticaj sv. Bernardina Sijenskoga, izgrađena je crkvica, kor za molitvu, blagovaonica i prenoćište za fratre s malim ćelijama naslonjenim na stijenu. Ostale gradnje izvedene su u narednim stoljećima prema potrebama trenutka. Tu su stoljećima živjeli brojni fratri priznati po svojoj svetosti života, među kojima i sv. Jakov Markijski koji je jedno vrijeme boravio i propovijedao u Bosni i Hrvatskoj.
Carceri su, naime, dali neizbrisivu oznaku, kontemplativnu podlogu franjevačkom pokretu. Tu su braća mogla boraviti u totalnom siromaštvu, odijeljeni od drugih i svijeta, uranjajući u duh molitve uzneseni često do vrhunaca kontemplacije, ali ne zapuštajući bratstvo, post i fizički rad. Franjevačka poruka, onakva kakva je naviještena u samotištu Carceri, pomaže današnjem čovjeku i čovjeku svakoga vremena da otkrije najviše vrijednosti života: molitvu koja nas uzdiže k Bogu i daje nam sigurnost; unutarnje i izvanjsko siromaštvo koje nas oslobađa robovanja pohlepi i sveopće bratstvo i ljubav prema prirodi i svemu stvorenom.
