Prije nego je sv. Augustin doživio obraćenje i bio zaređen za svećenika, njegova je majka mnogo propatila, mnoge suze prolila, ali je i usrdno molila Boga za svoga sina. Isto tako mnoge majke i danas podnose žrtve kako bi njihova djeca mogla odgovoriti poziv koji je Bog za njih namijenio. Tako se tijekom godina u svijetu razvila pobožnost kojom se odaje počast majci svećenika.
Prilikom ređenja biskup svećeniku uljem pomazuje ruke, a nakon toga ih briše lanenim ručnikom koji se naziva maniturgium. Ulje kojim biskup pomazuje svećenikove ruke je posvećeno pa se manitugium ne smije baciti u smeće. Iako bi se mogao oprati, svećenici su se ipak odlučili čuvati ga da bi ga prinijeli majci za svoju mladu misu koja ga kasnije čuva sve do svoje smrti. Kada joj se tijelo priprema za ukop, laneni ručnik se stavlja na njene ruke, a ova pobožna tradicija pripovijeda što se događa kada majka dolazi pred rajska vrata. Kada stigne do rajskih vrata vode je ravno Gospodinu koji joj kaže: „Dao sam ti život, što si ti meni dala?” Ona mu tada predaje maniturgium i odgovara: „Dala sam Ti sina za svećenika.” Potom joj biva dopušten ulazak u raj.
Mnogo suza radosnica biva proliveno i u trenutku kada mladi svećenik svojoj majci predaje ručnik. No, i očevi imaju važnu ulogu u životu svećenika. Tradicija koja prepoznaje tu ulogu sastoji se u tomu da novozaređeni svećenik svome ocu predaje ljubičastu štolu nakon što je čuo prvu ispovijed. Ovakva pobožna tradicija prepoznaje važnost očeva za formaciju dobrih i svetih muškaraca jer su upravo očevi uzor svojim sinovima.
Ova su dva običaja lijep način za izražavanje počasti i vrednovanje žrtava koje su učinili mnogi roditelji kako bi svoju djecu izveli na pravi put prilikom njihova odgoja. Jer svećenici se ne rađaju sami od sebe, nego ovise o odgoju i formaciji koju nose iz svoga obiteljskoga doma. Siguran način za povećavanje broja svećeničkih poziva jest njegovanje svetih obitelji.
