Početna stranica » To se on samo šalio!

To se on samo šalio!

137 pregleda

Teško je zadobiti pozornost javnosti u dobu u kojemu živimo. Senzacionalnu vijest smjenjuje još senzacionalnija, dakako u negativnom smislu i to tijekom samo jednoga dana. Još je teže zadržati tu istu pozornost duže od spomenutoga dana. Priča kojoj je upravo to uspjelo dobila je svoje ime i puno širi kontekst – #ijasamfranjo.

Nema, nažalost, ova priča nikakve veze s dragim svecem, samo su imenjaci. Ovaj Franjo je profesor strojarstva u srednjoj školi, pred mirovinom. Moglo je to biti u bilo kojoj našoj školi, u bilo kojemu mjestu. I ne samo u Hrvatskoj. Profesor je bio isprovociran ponašanjem dvojice učenika na svome satu. Neprestano su pričali, a kad ih je pokušao udaljiti s nastave, gađali su ga kredama. Nakon toga mu se smračilo pa je i fizički nasrnuo na učenike. I lavina je krenula! Škola, policija, sindikat, roditelji, djeca, ministarstvo, pučka pravobraniteljica… Nesporno je da opravdanja za fizičko nasilje, bilo koje vrste, nema.  Posebno nad djecom. I profesor je ponavljao da ga je sram, da mu je žao što je bio prisiljen posegnuti za takvim sredstvom, ali da nije imao drugoga načina, jednostavno je puknuo. I ma što netko mislio o njemu, da se može vratiti učinio bi isto.

Neučinkovit sustav

Nakon početnoga šoka postalo je jasno da je Pandorina kutija otvorena. Danas je učenike s problematičnim ponašanjem unutar obrazovnoga sustava gotovo nemoguće sankcionirati. I oni su toga svjesni. Problem je to koji ima znatno dublje korijene od pojedinačnoga izgreda. Potaknuti ovim incidentom, kolege profesora Franje počele su iznositi svoja iskustva – Učenik mi je stavio nož na vrat uz prijetnje ubojstvom. Ili – Učenik mi je držao ruke na leđima dok su ostali kopali po mome osobnom računalu. Sve do – Nakon popravnog ispita doživio sam od roditelja prijetnju da ću ostati bez posla, ali i bez života!

Kakav je uopće službeni postupak predviđen u takvoj situaciji? U slučaju nasilja učenika prema učiteljima ili nastavnicima oni mogu o tome obavijestiti ravnatelja, stručnu službu te roditelje i zatražiti pedagošku mjeru i to: opomenu, pa ukor, strogi ukor, opomenu pred isključenje te preseljenje u drugu školu (kod srednjoškolaca isključenje iz škole).

Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, u prošloj školskoj godini izrečen je manji broj pedagoških mjera među srednjoškolcima (21 264 izrečene mjere i 50 isključenja) nego godinu ranije, ali ih osnovnoškolci dobivaju sve više! Posebno je zabrinjavajuće da se opomene upravo osnovnoškolcima počinju izricati već u prvom razredu osnovne škole! Sami postupci prilikom izricanja i provođenja očito neučinkovitih pedagoških mjera užasno su spori, a za to vrijeme učenik nastavlja ići u školu, a profesor koji se na njega požalio nastavlja mu predavati, što sigurno ne pridonosi smirivanju situacije.

Biti u razredu s djetetom problematičnoga ponašanja? Vjerujem da se većina sjeća iz vremena svoga školovanja. Međutim, nekad se takvo ponašanje nije opravdavalo poremećajima ponašanja ili nerazumijevanjem od strane čitavoga razreda, kao danas. Nekada je društvo poštivalo učitelja, popa i žandara, kako to naš narod zna slikovito reći, ali i sama obitelj je bila drukčija. Roditelji su štitili svoju djecu, ali i zahtijevali od njih određena ponašanja, a na neposluh i nepoštivanje ukazivali i ispravljali ih, kažnjavali. To se zove odgoj. Koji nema veze s batinom. Prije je ljubav, strpljenje i odgovornost. I nije uvijek lako! Ma kako bilo teško znati što se događa iza nečijih zatvorenih vrata, djeca su ogledalo našega odnosa prema njima, pukotine u obiteljima neminovno se odražavaju upravo u društvu, ovom prilikom u školi.

Problematično, da ne kažem bezobrazno, ponašanje u razredu danas i nejako izricanje pedagoških mjera, susrela sam, kao i ostali, tijekom školovanja vlastite djece. Mjere se u osnovnoj školi svode najčešće na to da problematičnu djecu, nakon brojnih upozorenja, sele iz škole u školu, gotovo svake školske godine. Razred u koji smjeste takvo dijete postaje poprište problema, svađa i incidenata. Do sljedeće školske godine. Kad će zlostavljati neki drugi razred, u nekoj drugoj školi.

Što se tiče srednje škole, situacija je slična, trom i neučinkovit sustav. Razlika je u tome što srednjoškolci na koncu, kad dovoljno izmuče i sebe i školu, prekidaju školovanje. Situaciju, paradoksalnu za nas pedagoške laike, ilustrirat ću slučajem srednjoškolca koji je imao nebrojene negativne ocjene, neopravdane sate, izrečene mjere, nikakve obveze nije ispunjavao i kad je i sam htio formalno prekinuti školovanje, ispisati se, rečeno mu je to nije moguće. Ne sad! Treba čekati kraj školske godine!

Drugi su krivi

Ne mogu se ne osvrnuti na, nažalost, veliki broj današnjih roditelja, raspetih između posla i umora, vječnoga osobnog nezadovoljstva i neprestano rastuće potrebe za novim, skupljim i sve nepotrebnijim, za materijalnim. Pri tome svoju odgovornost, teret odgoja prebacuju što svjesno, što nesvjesno, na školu, Crkvu, društvo… Djeca su, s druge strane, ušutkana tim istim materijalnim, uglavnom sama, prepuštena sebi. Kad se problemi pojave i roditeljima se pokuša ukazati na loš uspjeh ili nepoželjno ponašanje njihove djece, shvaćaju to kao predbacivanje njima osobno. Zato se grčevito brane, lažu, sebe i ostale. I da, uvijek su krivi svi osim njihove djece. Djece s čijim se provociranjem i omalovažavanjem svakodnevno bore učitelji, nastavnici, čija je plaća često manja od vrijednosti odjeće i obuće koju na sebi u tom trenutku ima maloljetni provokator.

I da ne bi bilo zablude, i prosvjetni radnici su samo ljudi. I među njima ima onih koji bolje ili lošije rade svoj posao. Ima i pojedinaca za koje bi bilo bolje, a prije svega za djecu koju poučavaju, da se bave nečim drugim u životu, da ne blate ovo časno zvanje. Ova  priča odnosi se na sve one učitelje koji na bilo kojoj razini obrazovanja čestito obavljaju svoj posao, a koje bahati pojedinci u tome sprečavaju.

Na koncu se, još jednom, pokazala ispravna ona stara teorija o ribi koja smrdi od glave. O čitavom inertnom društvu postavljenom na potpuno krivim vrijednostima (ako one to uopće i jesu) i s pogrešnim prioritetima. Zato je potpuno razumljivo da je profesor Franjo postao simbol svih svojih kolega, učitelja i nastavnika koji rade, šute i trpe neprihvatljivo ponašanje učenika jer nemaju drugoga izbora. Ljudi koji samo traže pravo na nesmetano obavljanje svoga posla i ne manje važno pravo svih ostalih učenika da im se omoguće normalni uvjeti za rad. Onih koji na ovaj način postaju taoci ponašanja pojedinaca.

Dok god to ne bude prepoznato, pa i normirano na pravi način, pojavljivat će se povremeno u medijima ovakve priče. Bit će zanimljive koji dan, dok netko na estradi ne promijeni, na primjer frizuru i to postane zanimljivija vijest. A naša djeca? Za njih i za njihovo ponašanje odgovaramo prvenstveno mi sami, svatko od nas. Tek tada možemo tražiti pomoć i odgovornost od društva u cjelini.

Pročitala sam jednom negdje izvrsnu konstataciju o tome kako živimo u doba razmažene djece i nesposobnih roditelja. Čemu se onda čuditi iskustvu jedne profesorice koja se požalila majci učenika kada joj je njezin sin prijetio da neće iz škole doći živa kući, a ova joj odgovorila – To se on samo šalio!