Zamišljao sam da sam jednom u jesenje predvečerje sjedio s Pjesnikom u bašti Pozorišne kavane, s pogledom na drugu obalu Miljacke. To mu je u godinama boravka u Sarajevu bilo omiljeno mjesto. Promatrao sam ga kriomice. Pušio je i kroz gust dim sanjivo promatrao grandiozne austrougarske palače, lepezasto nanizane niz obalu s druge strane mosta: Sud, Pošta, Pozorište, Jevrejski hram. Prizor me podsjetio na jedan njegov davni distih iz pjesme Obala, iz 1919.: Java je lepeza oblika, ali boli glavobolju: u dnu srca pitanja, strasna šarena pitanja.
Znao sam od ranije da je pitanje bilo njegova omiljena retorička figura. A zbog učestalosti interogacije kod Ujevića, interpretator njegove poezije ne može, a da ne traži dublji smisao tog postupka. Razmotrimo, za početak, ove stihove iz pjesme Tajanstva:
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
Što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim.
Uplašen sobom svoje suze gutam,
Tajanstvo stvari i života zebe,
Ne poznam ništa, a najmanje sebe.
U šest stihova sedam je pitanja bez odgovora, i onda još strah od samog sebe, tajanstvo stvari, neka zebnja i konačna nepoznanica: ne poznam ništa, a najmanje sebe – to je zadnje pjesme u knjizi Lelek sebra, čiji posljednji stih završava riječima: Šta to znači?
– Uistinu, što to znači? – upitao sam. – Na što se odnosi to pitanje što žeže i mori na kraju Leleka sebra?
Kao da je prihvatio ulogu koju sam mu namijenio, Pjesnik se upustio u objašnjenje. Govorio je lagano i promišljeno: – Ukoliko nije čisto retoričko, pitanje je nužno centrifugalno usmjereno: ono kao odapeta strijela stremi nekamo izvan sebe. Ne može imati karakter samopovratnog obrasca, s usmjerenjem na izraz kao takav. Drugim riječima, pitanje uvijek nešto hoće, za nečim teži, nešto očekuje, sluti ili nagovještava.
– Ali pitanja su kod tebe skoro redovno egocentrična. Vraćaju se tebi. – rekao sam.
Naljutio se i oštro mi prigovorio: – Pa ne pitam se isključivo ko sam ja?, nego što hoću?, što mi služi? I onda opet ne pitam se samo što je svijet?, ni otkuda je?, nego naročito kakav je? kamo hoće, ako ikamo hoće? I više od svega: u kakve odnose treba da se stavim prema njemu?
– Ako interogacija ima karakter centrifugalnog kretanja, jer je zamišljena da nekamo smjera, u kojem nas smjeru vode pitanja koja se množe u tvojoj poeziji? – upitah.
– Slikovito rečeno: do zida! – bio je odsječan. – Dalje se ne može, jer je pred nama nerješiva zagonetka svijeta, zamračeni vidik, tajanstvo i neizvjesnost stvari.
– Ako ipak hoćemo dalje, ako nam u dnu srca ostaju ona pitanja, strasna šarena pitanja? Što onda? – bio sam uporan.
– Moramo prihvatiti položaj u koji smo dovedeni i koji predstavlja arhetipsku situaciju koju možemo nazvati iskonskom dramom spoznaje. To je ona situacija koju sam izrazio još u Svakidašnjoj jadikovki:
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
– Ali ti si svejedno nalazio izlaz iz te situacije upitanosti pred tajnama svijeta. Jesi li zaista uvjeren da je poezija spoznajni čin? Podsjećam te da si tvrdio da treba mučnim pitanjima spoznaje posvetiti najdostojniju pažnju. A ipak jedan si od pjesnika koji od odgovora više vole pitanja, jer od jasnosti više vole neizvjesno: Samo u tajni pravo biće živi, kažeš.
To je u naše snatrenje uvelo drugi krug pitanja. Što je tamo? S one strane zida?
Šutio je. (Tko zna na koju plovidbu je krenuo) A onda je počeo šaptom izgovarati svoje stihove: – Ja uho pružam za glasove tajne… Moje oči zure u obrise, dalje od granica stvari… Razgledam strasnim okom duboko u tmušu.
– Aha, sjetio si se pjesme Most na Miljacki, koja na karakterističan način govori o nama ovdje i sada. Ona počinje konkretnom slikom oblaka koji kuljaju nad Sudom, Poštom, Pozorištem, Hramom. Ali stih koji slijedi, Uskoro ćemo biti u oblacima, oduzima početnoj slici čvrstinu konkretnosti, kao da smo tajnovitim djelovanjem jezika ipak za trenutak, za vrlo kratak trenutak, tek onoliko koliko traje jedan stih, prodrli do onog tamo.
A onda smo shvatili:
Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštarije šaputa.
(Produženi svijet)
– Mene ne privlači čulni izgled stvari, – rekao je – već ono što se naslućuje iza njihova izgleda: Vidici su preko granica onoga što se vidi… – izgovorio je šaptom još jedan svoj stih. Opet je ušutio, kao da traži još neki stih. – Mislim – rekao je živnuvši – da je u tom smislu karakteristična pjesma Čar magle, u kojoj neprozirni zid spoznaje postaje lelujava koprena, privlačna po vlastitoj ljepoti i uzbudljiva po nagovještajima koja draže maštu.
O magle (…)
Vi donosite slasti jeseni,
raspirujete strast u sjeni,
tlapnju, čežnju i sanjarije;
u vama traju blaga varave dubine
iz mora, rijeka, jezera i bara,
– o moštu voda –,
dugin preliv svega što se priviđa i stvara
kad umre duga,
I drage tlapnje, što se samo čine.
To je, bez sumnje, neobična apoteoza magli, tj. smućenosti i nevidjelici, magli koja svojim velima krije stvari, ali ih istovremeno i nagovještava, pa tako zapravo omogućuje onu uzbudljivu situaciju čovjekove upitanosti pred tajnama svijeta.
Nije li možda – ovo je smjela pretpostavka, ali je vrijedi izreći – naročito alkohol pomogao Pjesniku da svoj duh dovodi u stanje u kojem se raspiruje strast u sjeni, tlapnje, čežnje i sanjarije?
– Zagrmilo je. Kiša će. – rekao sam. Ustao sam i ostavio Pjesnika da plovi tamo gdje ga nosi njegova imaginacija.
