Kršćanski je brak jedna od onih otajstvenih institucija za koje je Gospodin stoljećima i na razne načine pripravljao svoj narod. Tijekom Staroga zavjeta ponudio nam je nekoliko slikovitih primjera bračnoga života, poput Abrahama i Sare, o kojima nas autor Poslanice Hebrejima uči da su svojom vjerom posvjedočili ono što im još nije bilo vidljivo i svoju čežnju za nebeskom domovinom. S dolaskom Isusa Krista starozavjetna priprava nalazi svoje ispunjenje objavom punine istine o Božjem planu za brak i darom milosti, po kojoj brak postaje mjesto posvećenja. Božja pak pouka ima to svojstvo da se ne prenosi samo riječima nego i djelima, na način da djeluje u životima svojih slugu, suobličuje ih sebi i daje nam ih kao svjedoke i kao uzore. Sveti Antun Padovanski je u jednoj od svojih propovijedi rekao sljedeće riječi: „Ljubeći svijet i njegovu slavu, brinući se za tijelo s njegovim užicima i zgrćući novac, mi zasigurno ne oponašamo živote svetaca; stoga će njihova svetost biti dokaz da zaslužujemo osudu.” Vjera u Božje milosrđe omogućuje nam da se nadamo da će nam se Bog smilovati i dati nam sve potrebne milosti da razumijemo nauk svetaca i slijedimo njihov primjer. S tom nadom u srcu, u nekoliko članaka iznijet ćemo razmatranja o životima i djelima nekih od kršćanskih svetaca koji su na poseban način svjedočili o svetosti braka. Njihovi nam primjeri omogućuju da na jednostavan način bolje razumijemo pozive Duha Svetoga u ovom našem vremenu obilježenom neredom, nejasnoćama i povratkom starih krivovjerja te da budemo pozorniji na podmukle napade demona.
Krist Zaručnik
Sveti Ivan Krstitelj nije jedan od onih svetaca na koje spontano pomislimo kada razmišljamo o kršćanskom braku. Živio je kao pustinjak i asket. Takav radikalan život oblikovao je njegovu dušu da bude osjetljiva na grijehe i slabosti ljudske naravi, da zna lako razlikovati poticaje Duha Svetoga od demonskih poticaja, da zna prepoznati Božju prisutnost ili odsutnost. Bog nije pozvao Ivana da razradi nauk o braku, nego da svojom riječju i svojim životom da jedinstveno svjedočanstvo o svetosti braka. Tako je Ivan Krstitelj u Isusu iz Nazareta prepoznao Zaručnika kojemu je Crkva zaručnica. Iz Pavlovih spisa saznajemo da je sakrament ženidbe vidljivi znak upravo toga otajstva. Ujedno, Ivan je podnio mučeničku smrt u obrani istine o nerazrješivosti ženidbe.
Na koncu Staroga zavjeta i početku Novoga, Ivan Krstitelj na službeni način ispunjava dugo iščekivanje izraelskoga naroda navješćujući dolazak Mesije. Ivan u Isusu prepoznaje Zaručnika koji ima Zaručnicu, ljubljenoga Očeva Sina kojemu je Otac sve predao, onoga s kojim po vjeri ostvarujemo zajedništvo života (usp. Iv 3). S Ivanom Krstiteljem, dakle, okončava se Božja starozavjetna legalistička pedagogija i prelazi se u sakramentalnu pedagogiju, usmjerenu na otajstvo božanske ljubavi. Kršćani stoga ne odbacuju Zakon pod izlikom da je zastario, nego ga žive u novom svjetlu: u svjetlu Isusove ljubavi prema nama ljudima, koja u našim srcima rađa bratsku ljubav. Kršćanski supružnici, koji primaju sakramentalnu milost živjeti otajstveni odnos Krista Zaručnika i Crkve zaručnice, nemaju dakle pravo ostati na razini moralne i legalne pravde, nemaju se pravo zadovoljiti onim što zakon od njih traži, već moraju ići dalje. Krist od njih traži da se uzajamno poštuju i ljube kao što on poštuje i ljubi Crkvu, kao što Bog Otac poštuje i ljubi svoga Sina. Uzajamna ljubav daje nam osjećaj za drugoga, čini da poštujemo tuđu slobodu, da težimo stjecanju svih moralnih kreposti, a sve to iz ljubavi prema Bogu. Zato se kaže da je kršćanska ljubav diskretna, tj. potpuno usmjerena na Boga i nenametljiva. Ljubav koju nam daje i kojoj nas uči Krist Zaručnik je božanska, milosrdna ljubav. Ona nikada ne gleda s visoka na druge ljude, čak i ako su veliki grešnici i u zabludi. Umjesto toga, ona preuzima na sebe posljedice njihovih grijeha i zabluda, i nosi ih. Isusovo milosrđe u našim dušama sastoji se upravo u tome da se sami stavljamo na mjesto grešnika i umjesto njih snosimo posljedice njihovih krivnji.
Crkva Zaručnica
U kršćanskom braku Duh Sveti nas ne prestaje snažno pozivati na božansku ljubav koju u svojim međusobnim odnosima živimo po bratskoj ljubavi. Ali đavao pokušava krivotvoriti tu ljubav zavodeći nas. Ta već u raju zemaljskom je prvom bračnom paru, a na poseban način ženi, protumačio Božju Riječ dajući joj pogrešno značenje. Neće li onda i nas napastovati dajući pogrešno značenje Isusovoj zapovijedi ljubavi? Ne susrećemo li se često s raznim tumačenjima, tako snažnima u njihovoj zavodljivosti? Isus nas, nasuprot tome, nikada ne zavodi. On je Zaručnik blaga i ponizna srca koji svoju zaručnicu Crkvu privlači svojom slabošću i siromaštvom. Otajstvo Crkve Zaručnice povezano je s ranom Kristova srca. To je otajstvo bilo prefigurirano oblikovanjem Eve od boka usnulog Adama. Crkva je formirana od boka usnuloga Krista, iz čijega su kopljem probodenoga srca, dok je visio na drvetu križa, potekli sakramenti Crkve. Crkva proistječe iz tijela i krvi Kristove, i po njima se kao Zaručnica sjedinjuje sa Zaručnikom.
Svijest kršćanskih supružnika trebala bi biti prosvijetljena i djelatna u skladu sa spoznajom na kakvu su ljubav pozvani. Iz sakramentalne milosti koju primaju proizlazi nada u suobličavanje slici odnosa Krista i Crkve. U današnjem svijetu takvo je življenje veliko svjedočanstvo vjere i svetosti. Ujedno štiti kršćanske supružnike od napasti traženja ljudske slave i težnje za ispraznostima ovoga svijeta, a svijest o uzvišenosti njihova poziva također ih brani od napasti prisvajanja službi koje pripadaju sakramentu svetoga reda. Naš Bog je Bog poretka i raznolikosti, a ne kaosa i jednoobraznosti.
Nerazrješivost bračne zajednice Drugo veliko svjedočanstvo koje je sveti Ivan Krstitelj dao o braku bilo je ono o nerazrješivosti bračne zajednice. Ubrzo nakon što je krstio Isusa, Ivan Krstitelj počeo je govoriti protiv Heroda Antipe, tetrarha Galileje, koji se razveo od svoje žene i oženio Herodijadom, ženom svoga polubrata Filipa. „Ivan mu govoraše: ‘Ne smiješ je imati!’” (Mt 14,4). Zbog toga ga je Herod dao uhititi i baciti u tamnicu te je na kraju, izmanipuliran od strane Herodijade i zaveden njezinom kćeri Salomom, dao pogubiti Ivana. Tako je Ivan Krstitelj položio svoj život u obranu svetosti braka u njegovoj nerazrješivosti, svjedočeći ujedno koliko je preljub zlo. Ivanovo svjedočanstvo nam govori tim snažnije jer je posvjedočio o Božjem naumu o naravnom braku, budući da Herod i Herodijada nisu primili sakrament ženidbe. Vođen Duhom Svetim, Ivan Krstitelj je znao razumjeti i prihvatiti riječi Svetoga pisma koje kazuju da je Stvoritelj od početka stvorio muško i žensko da više ne budu dvoje nego jedno tijelo, i da ono što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja (usp. Mt 19). Kristov preteča Ivan svojom je mučeničkom smrću posvjedočio savršeno jedinstvo Krista Zaručnika i njegove zaručnice Crkve. Jer božanska ljubav koja ujedinjuje Krista i Crkvu, Boga i čovjeka, vječna je ljubav. Bog je na sliku toga jedinstva utemeljio instituciju braka. Kršćanski brak je znak ljubavi Krista i njegove Crkve. Krist i Crkva su ujedinjeni kao što su ujedinjeni glava i tijelo, tvoreći jedno biće koje umire ako se tijelo rastavi od glave. Brak je ustanovljen na sliku božanske zbilje i njegova krajnja svrha je da nas uvede u božansku zbilju. Bog nam je obećao da će oni koji su pozvani na bračni život i koji ostanu usredotočeni na vršenje savršene Božje volje primiti od nebeskoga Zaručnika milost svetoga braka. O tom nerazrješivom jedinstvu, ne samo riječima nego i životom, prorokovao je Ivan Krstitelj. Glavosjek ili odrubljivanje glave Ivana Krstitelja nam na najslikovitiji način pokazuje da odvajanje glave od tijela vodi u smrt. Ivan Krstitelj umro je tjelesnom smrću i ušao u život vječni, poučavajući nas da ono malo ovosvjetske sreće nije vrijedno duhovne smrti u koju nas vodi odbacivanje istine o svetosti braka.