Početna stranica » Svetica iz budućnosti – Sveta Hildegarda (1098-1179)

Svetica iz budućnosti – Sveta Hildegarda (1098-1179)

151 pregleda

Glede duše bilo joj je jasno ono što danas mnogi ponavljaju kao molitvu: iz naše podsvijesti izviru naše nevolje i tek izgradnjom vlastite čovječnosti, dobrote, izgradnjom čovjeka kojemu mjera stvari prihvaća puninu u vječnosti moguće je pobijediti i bolest i zlo

Iako dijelovi njezina nauka nisu bili dostupni u svakodnevici, ostao je glas o njoj i njezinu djelu što je dovoljno da i nakon deset stoljeća izaziva pozornost. Za razliku od uobičajene prakse svijeta, u kojemu božanske planove ocjenjujemo prema vlastitim mjerilima, njemačka svetica iz 11/12. stoljeća, sveta Hildegarda iz realiteta je prihvatila svijet i njega mjerila Božjim mjerilima. U njezinu se životopisu sve nekako podrazumijeva: njezine vizije, znanja, aktivnosti i pisana djelo za koje, čini se, tek stiže vrijeme, koja će tek dokraja biti spoznata, objašnjena i približena puku Božjemu.

Iako je za života izdiktirala svoj put na ovom svijetu, njezina je biografija sačuvana tek u fragmentima pa iz onog što se zna spomenuti je da joj je otac radio kod biskupa u Speyeru, a ona je bila deseto dijete u obitelji. S obzirom na tu činjenicu i danas ima onih koji je ponavljaju tumačeći je kao crkvenu desetinu u odnosu na obitelj – što bi trebalo objasniti Hildegardin odlazak u samostan. Ali nije slučajno da je i danas moguće naći takvo tumačenje o svetici koja je rođena za budućnost i velika djela – u dogođenom vremenu vrijeme rođenja možda nešto znači ljudima, ali to ne znači da se netko iz budućnosti nije rodio i umro prije deset stoljeća kao i to da se danas rađaju neki za koje je teško povjerovati kako nisu već davno mrtvi jer nisu uspjeli otvoriti ni jednu od mogućnosti do svoga srca.

Između gotovo bolne jednostavnosti i uvriježenih razmišljanja i tumačenja svako Hildegardino djelo i biografsku činjenicu prati i ono ali, ali koje između uobičajenosti i Božje intervencije ne zna čemu bi dalo prednost. Jer, ako je intervencija u pitanju, onda treba povjerovati, a Hildegarda nije bila ni obična ni blaga ni jednostavna. Bog ju je kreirao izuzetnom, hrabrom i sposobnom za velika djela. Dobila je svjetlost da je štiti i vodi, vizije prošlosti, sposobnost da razluči dobro od zla, da vidi mjeru stvari prema kojoj bi svaki kršćanin trebao djelovati. Zato je na pitanje o vlastitu odgoju i mogla odgovoriti da ju je odgojila Božja providnost. Iako biografije spominju opaticu Juttu, koja ju je dočekala kad je s osam godina stigla u samostan, naučila ju pisati i čitati, učila je glazbi, vezenju i onomu što je tog trenutka bila „mjera stvari“ za ženu i opaticu. S petnaest je Hildegarda već nosila benediktinsku koprenu na glavi i nakon Juttine smrti naslijedila mjesto glavarice samostana u Disibodenbergu. Mimo običaja i regula, prema osobnim zamislima i za potrebe Crkve, u kasnijoj je životnoj dobi četiri puta napuštala samostan misionareći u porajnju, osnivajući nove samostane i djelujući riječju i porukom u aktualnim razmiricama svoga vremena. A one su se događale između svjetovne i crkvene vlasti, one su bile prema mjeri svijeta a ne vječnosti, one su i raskole odobravale ako je iz njih moglo biti koristi. Naravno, ovozemaljske. Ništa novo pod kapom nebeskom – rekli bismo. Je li bilo generacija koje to nisu vidjele na nekoj od razina i svjetovne i crkvene hijerarhije?! Hildegardu te mjere nisu impresionirale – svjetlost koja ju je vodila cijelog života pomagala joj je u odlukama, a sigurno je da često nije bilo oko nje ljudi na koje bi se oslonila pa je svjetlo bilo ono koje ju je branilo od tame svijeta.

Hildegarda je bila „nezgodnija“ od drugih, od suvremenika i bližnjih: jer nije dvojila. Zato je mogla izricati sudove koje mnogi nisu željeli čuti. Kao što je mnogima koji su je došli pitati za savjet odgovarala tako je mnoge dodirnula pismima – bez obzira jesu li ih od nje očekivali. Kao i uvijek u životu, jednima je to davalo snagu, drugi su prepoznavali kritiku vlastitog djelovanja. A nisu je mogli ne primijetiti jer Hildegarda je bila jasna, otvorena i precizna. Čitala je i pisala, ostavila je spise na latinskom, pjesmarice, glazbu, priručnike o liječenju tijela i duše, iako tradicija ne spominje nikakvu njezinu liječničku praksu. Glede duše bilo joj je jasno ono što danas mnogi ponavljaju kao molitvu: iz naše podsvijesti izviru naše nevolje i tek izgradnjom vlastite čovječnosti, dobrote, izgradnjom čovjeka kojemu mjera stvari prihvaća puninu u vječnosti moguće je pobijediti i bolest i zlo. Svijest je najveći lijek. Svijest o ispravnom putu i snaga da se s njom živi. U tom smislu sveta je Hildegarda bila zasigurno jedna od najjačih žena pod kapom nebeskom, a svoja velika znanja i djelovanje čuvala je u božanskoj mjeri života.