Početna stranica » Najmoćnije ljudske ustanove

Najmoćnije ljudske ustanove

10 min

Brak kao institucija i obitelj (kao prva stanica društva!) davali su, daju i davat će nenadoknadiv obol za dobro društva i zajednice. U njima se zrcali budućnost čovječanstva. To uči zdrava pamet i Crk­va.

Već je stari grčki mislilac Aristotel, četiri stoljeća prije Krista, istaknuo da društveni čovjekov život po naravi stvari započinje u obitelji, zapravo u prijateljstvu koje nastaje između muškarca i žene. Po svojoj prirodi, tumačio je Aristotel, čovjek je predodređen za zajednički, bračni život, i to više nego za život u državnoj zajednici pa je za to, po njegovu mišljenju, obiteljska zajednica prvobitnija i nužnija društvena jedinica od države. Prema tome, čovjek je u prvom redu biće koje živi udvoje (zoon syndyastikon) a tek onda društveno biće (zoon politikon).

Temelj obiteljske zajednice jest brak kojim nastaje bračno zajedništvo. Brak je zakonska i trajna životna zajednica muža i žene zasnovana na privlačnosti i ljubavi među spolovima. To je osobna ljubav koja nosi duhovno i tjelesno obilježje. Bračni ugovor zato sadrži uvjete koji ne mogu biti prepušteni volji po­jedinaca, nego su utvrđeni samim naravnim zakonom i na to se ob­vezuje svaki koji stupa u takvu vezu. Budući da je prava ljubav moguća samo među osobama, pravi brak teži prema isključivom jedinstvu osoba. Zato se može reći da sama narav bračne veze traži njezinu jedins­tvenost i trajnost.

Svrha obitelji i braka

Katolički nauk o braku drži da je vlastita svrha braka postavljena od same naravi u tome da se stvore prilike za dostojan ljudski život, u prvom redu djece. Na temelju toga treba shvatiti i svrhu braka koja se sastoji u “čovje­ka dostojnom rađanju” (condigna generatio prolis). Smatra se da samo brak osigurava prikladnu sredinu za dostojno rađanje djece. Ta se svrha braka obično označava i prvotnom (finis primarius). U braku se, nadalje, muškarac i žena međusobno nadopunjuju, na biološkom, psi­hičkom, moralnom, kućnom… i drugim područjima. Zato se kao drugotna svrha braka (finis secundarius) uzima osobno usavršava­nje i potpomaganje samih bračnih drugova (mutuum adiutorium), a u obitelji uključuje međuso­b­nu ljubav, potporu u odgoju djece, pomoć u životnim problemima. Budući da se ta među­sobna potpora može postići i na drugi način, a ne nužno samo brakom, zato se ona i ne smatra nužnom da brak postigne svoju svrhu.

Obitelj danas spada u institucije koje su zadnjih desetljeća pretrpjele najveće i najbolnije promjene i kritike. Tu nije samo izgubljena spomenuta uloga oca. Postalo je nejasno, ne samo koja je uloga obitelji u životu pojedinca i društva, nego je i sam pojam “obitelj” postao mnogoznačan i problematičan.

Svrha je pak obitelji trostruka: zbrinjavanje njezinih članova sa svime što je potrebno za svakidašnji život, tjelesni i duhovni odgoj djece te uloga koja proizlazi iz činjenice da je obitelj osnovna stanica društva. Utoliko obitelj ima prednost ispred svih drugih ljudskih zajednica, uključujući i državu.

Sve do sredine 19. stoljeća obitelj je bila oblik zajedničkoga života koji je bio uvjetovan i gospodarskim, posjedovnim vezama. Izvedena od latinske imenice famulus (kućni rob, sluga), familia (obitelj) se do tada shvaćala kao stanje posjedovanja (posjedovalište) nekoga muškarca. Zato je na čelu obitelji bio otac, pater familias. Danas je takvo tumačenje u neku ruku zastarjelo.

Obitelj danas spada u institucije koje su zadnjih desetljeća pretrpjele najveće i najbolnije promjene i kritike. Tu nije samo izgubljena spomenuta uloga oca. Postalo je nejasno, ne samo koja je uloga obitelji u životu pojedinca i društva, nego je i sam pojam “obitelj” postao mnogoznačan i problematičan. Možemo reći da je obitelj danas u dubokoj krizi. Traže se drugi i/ili alternativni oblici.

Divlji brakovi, rastave, razvodi

U suvremenom društvu se sve više predlaže model obitelji shvaćene kao oblik “udruge”. Tako su danas brak i obitelj uvučeni u “nemirne vode”. Mnogo je divljih brakova, rastavâ i razvodâ. Štoviše, ima se dojam kao da određene snage u suvremenom društvu imaju za cilj razbijanje tradicionalne obitelji kao zajednice muškarca i žene, utemeljene na uzajamnoj ljubavi i otvorene životu kao daru koji dolazi “odozgor”.

Više nego prije, danas obitelji nisu ni oaze sreće. “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj osobit način” – tim riječima je Lav N. Tolstoj započeo svoj napeti roman Ana Karenjina. Danas po mnogočemu i u svojoj nesretnosti, obitelji nalikuju jedna na drugu. Svađe, preljubi, nevjere, siromaštvo, nezaposlenost, neimaština, ovisnosti o alkoholu ili o drogi, nasilja… nisu stvarnosti tek nekih nego mnogih suvremenih obitelji. Često je tome krivac kultura, zapravo duh vremena u kojemu živimo.

Papa Franjo u svojim nastupima ustrajno upozorava na opasnosti i zamke te kulture i duha vremena. Poziva na posvješ­ćenje činjenice da živimo u kulturi odbacivanja i isključivanja. Dvadeseto stoljeće je iznjedrilo “kulturu odbacivanja” koja se posvuda širi. To više nije samo pitanje iskorištavanja ili ugnjetavanja, nego čak brisanja, isključivanja. Ljudi se bore preživjeti, često na nedostojanstven način, pod diktaturom ekonomije kojoj nedostaje bilo kakav istinski humanizam. Često suvremeni čovjek postaje pasivni konzument ne samo potrošnje nego i masovnih medija koji više ne razlikuju poroke od vrlina. Nije čudo da i u društvenim (pa i zakonskim) okvirima nailazimo na opravdanja svakovrsnih ideoloških ludorija, zapravo društvenih patologija, koje su proizašle iz inkubatora liberalnoga i permisivnoga, površnoga, često isključivoga i nepravednoga društva.

Zajednički samo frižider

Istina, danas se promijenio stil i tempo života. Uočljive su mnoge varijabilnosti oblika življenja. Ljudi danas mijenjaju sve i brzo. Nešto slobodno nešto i ne. Postali smo nervozni i nestalni. Sve nam je u pokretu, u prolazu – kako se to jednostavno kaže to go. To go praksa poprimila je goleme razmjere. Konzumiranje hrane i pića, primjera radi, kave u pokretu (coffee to go!) postala je moda pa i nužnost. Nedostaje nam vremena da sjednemo i mirno popijemo svoju kavu. Ljudi su danas više nego ikada u trajnoj trci za vremenom postali nesposobni, zapravo nespremni, za ozbiljnu vezu i razgovor. Osamljuju se. Posvuda je primjetna lomljivost i provizornost (zapravo površnost) odnosa. Sve se to odražava na brak i obitelj.

I još nešto, danas je više nego ikada broj rastava brakova u porastu. Zapravo, lakše je danas – pa i zbog naivnih razloga zatražiti rastavu – nego dati otkaz mobilnom operateru. Tome su najčeš­ći razlozi emotivna nezrelost, stres, različite ovisnosti i nasilje svake vrste. Gotovo uvijek nesnalaženje u brzini, sebičnost, egoizam…

Ljudi su danas više nego ikada u trajnoj trci za vremenom postali nesposobni, zapravo nespremni, za ozbiljnu vezu i razgovor. Osamljuju se. Posvuda je primjetna lomljivost i provizornost (zapravo površnost) odnosa. Sve se to odražava na brak i obitelj.

Stresni profesionalni i životni ritam, otuđenost, često slabljenje emotivnih i socijalnih veza, egzistencijalni problemi – postaju unutarnji razarači suvremene obitelji. U sve većem broju obitelji neposredne tjelesne i emocionalne kontakte zamjenjuju virtualni, kako između školskih ili radnih kolega, tako i između djece i roditelja. Model obiteljskih odnosa koji prakticira današnja, često fast-food obitelj (zajedništvo koje označuje posluživanje iz istoga “frižidera”!), je: život jednoga pored drugoga, umjesto jednoga s drugim. Osjećaji topline i ljubavi, razumijevanja i međusobne podrške marginalizirani su ili se na (ne)određeno vrijeme odgađaju. Često u ime slobode, zapravo sebičnosti.

Jamačno, gore opisano predstavlja svojevrsni “tumor” koji iznutra razara obitelj. U svakom slučaju, brzina, površnost i pogrešno razumijevanje vlastite slobode, završava u porocima i ovisnostima (o alkoholu, drugim opijatima ili igrama na sreću), jednostavno bijegom od odgovornosti. Štete time uzrokovane su gotovo nepopravljive!

Čuvaju je i u Sjevernoj Koreji

Imaju li danas u opisanim okolnostima brak i obitelj još bilo kakvoga smisla? Može li im se jamčiti budućnost? To si pitanje postavlja proslavljeni židovski romanopisac Amos Oz (Klausner), po mnogima najbolji pisac današnjice. Sam navodi da je glavna tema svega što je napisao u zadnjih četrdeset godina, tema gotovo svih njegovih romana i priča, sažeta u jednoj riječi – obitelj. U autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini (Zagreb, 2009) Oz opisuje svoje odrastanje u Jeruzalemu koje je bilo obilježeno zbivanjima Drugog svjetskog rata preko proglašenja države Izrael pa sve do prvih ratova između Židova i Palestinaca. U središtu svih tih događaja stoji tragičan obiteljski događaj – majčino samoubojstvo – koje će zauvijek obilježiti njegovu sudbinu i odrediti njegov životni put. Za Oza je, kako je rekao u jednome razgovoru, obitelj najčudnija, najtajnovitija, najparadoksalnija i istodobno, najmoćnija povijesna institucija. Ljudi, razmišlja Oz, predviđaju njezinu propast već tisućljećima. Platon je htio raskrstiti s obitelji. Isus ju je, misli Oz, u ehatološkom smislu htio dokinuti. Sve revolucije (pa i današnja seksualna i homoseksualna!) započele su s pokušajem ukidanja obitelji. Pa ipak, zaključuje Oz, obitelj još i danas uspijeva opstati i u Teheranu i u Sjevernoj Koreji, na svim meridijanima i paralelama Zemlje. Ona je “tajnovita institucija” koju ništa ne može nadomjestiti. Zašto je ta institucija “snažnija nego što mislimo”? Najlogičniji odgovor čini se jednostavnim: zato što je, kako je već davno rekao stari Aristotel, utemeljena u ljudskoj naravi, a ne u prolaznim društvenim i ideološkim desideratima i konstruktima, gdje ne postoji ništa biološki zadano, gdje je sve fluidno… kako tvrdi danas aktualno kvaziznanstveno pomodarstvo u obliku rodne (gender) ideologije.

Brak i obitelj od Boga

Papa Franjo u tom kontekstu govori o “ideološkoj kolonizaciji” braka i obitelji. Protivnici, zapravo “ideološki kolonizatori”, braka i obitelji, današnji propagatori neopoganskoga pogleda na svijet, zagovaratelji gender-ideologije traže ne samo mogućnost razvoda braka, slobodu pobačaja… nego i legaliziranje nekih novih, bolesno-nastranih formi. Polaze od tvrdnje da se razni modusi organiziranja obitelji nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup i da načini kako se brak i obitelji mogu formirati ne poznaju granice. Ako prema takvim “ideološkim kolonizatorima” dvojica homoseksualaca mogu biti bračni drugovi, zašto to onda ne mogu biti tri ili četiri osobe? Zašto se ne bi priznala poligamija? Zašto se pojam obitelji ne bi mogao primijeniti na suživot čovjeka i životinje? Je li moguće s kućnim ljubimcem u javnoj ceremoniji ozakoniti bračnu vezu? Sablažnjivo zgražajući niz pitanja!

Danas je više nego ikada broj rastava brakova u porastu. Zapravo, lakše je danas – pa i zbog naivnih razloga – zatražiti rastavu, nego dati otkaz mobilnom operateru. Tome su najčeš­ći razlozi emotivna nezrelost, stres, različite ovisnosti i nasilje svake vrste.

Svakako, s iznesenim stavovima želi se upozoriti na novo poimanje čovjeka, novu antropologiju s kojom se danas nasilno želi zahvatiti u sve društvene i privatne segmente života. Te se ideje šire medijima, podržavaju ih politički i pravni proglasi, sve u nakani da postanu novi pedagoško-odgojni obrazac.

Što nam kao vjernicima valja činiti? Kako se postaviti prema spomenutoj “ideološkoj kolonizaciji”? Najprije nam je zadaća da stanemo u obranu bîti, poslanja i dostojanstva braka i obitelji. Brak kao institucija i obitelj (kao prva stanica društva!) davali su, daju i davat će nenadoknadiv obol za dobro društva i zajednice. U njima se zrcali budućnost čovječanstva. To uči zdrava pamet i Crk­va.

Crk­va je kroz svoju dugu povijest svjedočila, svjedoči danas i uvijek će svjedočiti za to da je brak i obitelj ustanovio Bog kako bi, između ostaloga, među ljudima osigurali tople i skrbničke odnose i veze za kojima čezne ljudsko srce. Kao božanske tvorevine, brak i obitelj, koji dolaze iz Božjega promisla, upisani su u čovjekovu narav (kako je to već znao i poganin Aristotel) pa nam kao vjernicima valja shvaćati, da oni i ne mogu biti razoreni. Nikada bez kobnih posljedica.