U svijetu dubokih razočaranja i odustajanja od potrage za smislom dramatično je važan naš susret sa svetim Franjom, njegovom teološki i vjernički posvjedočenom vedrinom i otvorenim nebom blagoslova nad svim stvorenjima i događajima. Duboka razočaranja bitna su odrednica psihičke, kulturne i duhovne strukture modernoga čovjeka. Ta rezignacija uslijedila je nakon niza znanstveno-tehničkih, društvenih i humanističkih utopija. U tom kontekstu američki franjevac Richard Rohr u knjizi Jednostavnost (Simplicity, 2003.) tvrdi: „Posvuda oko nas umiru mitovi modernizma.”
Kultura izbora
Čovjek je tek prividno kreativan kada s ponuđenoga na policama životne „samoposluge” stvara svijet smisla. Ona doduše nudi rješenja količinom i širinom izbora, ali duhovnost naglašava ono bitno. Rohr tako tvrdi kako više opcija ne znači nužno i veću slobodu, veće gomilanje stvari ne uvećava nužno zadovoljstvo i smirenje, podrobnije analize ne znače usvajanje mudrosti. Konačno, više slobodnoga vremena ne znači automatski da smo ga utrošili za ono bitno: za susret, kontemplaciju i akciju – način Franjina „biti u svijetu”.
Iz svega se rađa naivni optimizam čovjeka koji u duhu kulture izbora dolazi u „samoposlugu” i po osobnom afinitetu slaže mozaik svojih potreba i svoga smisla. Slogan naše kulture do it yourself daje čovjeku osjećaj važnosti, ali nosi sa sobom potrebu da se cijena izbora, često s onu stranu dobra i zla, prikriva eufemizmima. Tako se u svijetu mnoštva revolucija zločini pokrivaju eufemizmima: ubojstva milijuna ljudi objašnjavaju se teorijom o nužnom humusu za nastanak boljega svijeta, čak se kaže da se radi o „gamadi” koju treba ukloniti u ime društvene i političke higijene ili ubrzanja povijesti. Još su suptilniji eufemizmi na područje genetike, kontrole rađanja, gdje se ubijanje života u majčinoj utrobi pokriva eufemizmima da se radi tek o nakupini embrionalnih stanica. Franjo je sa svojim mističnim i političkim zagrljajem svega stvorenja doista najpotrebniji sugovornik našoj kulturi izbora.
Antropocentrizam kao opasnost
Rezignacija koja je danas posvemašnja sasvim je oprečna Franjinu doživljaju svijeta. Ona je u svim oblicima prezir dara života i stvorenja. Pored svih prezira u povijesti, danas je kao izazov kršćanskoj i Franjinoj viziji svijeta aktualan prezir u vidu antropocentrizma. Tako se za destrukciju prirode najčešće okrivljuje antropocentrizam i posebice kršćanstvo kao religiju koja je najviše antropocentrična.
Čovjek je u trajnoj napasti da svoje apsolutno gospodstvo, vlast nad životom i svim stvorenjima utemelji na krivoj interpretaciji biblijskoga mandata u Post 1,28: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.” No na taj način zanemario bi cjelinu mandata; on je također upravitelj – vrtlar, svećenik – poeta i partner u svijetu.
U kulturi izbora na sekularnom području takav stav antropocentrizma poguban je i počiva na apsolutizaciji svoje znanstveno-tehnološke moći. Njome on ne samo da može kontrolirati ono što zatiče, nego može intervenirati na naravi, za koju smo donedavno držali da spada na nepromjenjivu bit čovjeka.
Svijet, sva stvorenja, sva povijest jesu Božji dar čovjeku. Bog nikada nije povukao svoj blagoslov nad svim stvorenjima. Štoviše, Bog je utjelovljenjem u Isusu Kristu otvorio horizont nade. Čovjekova je obveza odgovoriti na taj dar. Kako? Prvi Franjini teolozi formulirali su njegov stav kao temeljnu premisu franjevačke teološke tradicije: ljubav je jedini ispravan stav prema svemu stvorenju. Suvremeni franjevački teolozi u tom duhu pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja metaforički označavaju kao „ Franjine i franjevačke duhovnosti. Oni žele reći da se kršćanska, franjevačka duhovnost ne može živjeti u mistici zatvorenih očiju, poput uloge DNK (deoksiribonukleinske kiseline) u prenošenju osnovnih genetskih informacija života. Ona mora u skladu s evanđeljem biti u svijetu vidljiv na nov način. Na način življenja u slobodi OD i slobodi ZA (E. Fromm) mistika zatvorenih očiju za pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja svijeta ostala bi zarobljena u nekršćanskom preziru svijeta, u neslobodi, a kao ideal duhovnoga života vladalo bi načelo fuga mundi (bijeg od svijeta). Prezrela bi tako i misterij utjelovljenja Gospodinova.
Nasilje istine?
U suvremenoj kulturi izbora Crkva, religije, posebice monoteizam, slove kao generatori nasilja. Suvremeni egiptolog Jan Assmann tvrdi kako se s vjerom u jednoga Boga uvodi automatski nasilje nametanja jedne istine. Po njemu su monoteistički sustavi stvoreni nakon Mojsijeva uvođenja razlikovanja istine od laži. Nametanje istine u načelu se kosi s kulturom izbora jer u njoj svatko ima pravo i svatko ima svoju istinu. To je na neki način odbacivanje i kritika vjere u jednoga Boga. Takva vjera onda nije kadra njegovati multikulturalnost društava, dijalog među religijama, toleranciju, dapače generator je vjerskoga fanatizma, fundamentalizma, nasilja s aurom svetoga.
Crkva, pored teološke kritike, posljedice relativizma, najčešće upućuje na konkretne ljude koji su kao vjernici posvjedočili ljubav prema svemu stvorenju. Franjo je u Crkvi takav dragocjeni svjedok, kao jedan od duhovnih stupova uz koje se kršćanstvo predstavlja u svijetu kao mistika otvorenih očiju i navještaj Božje ljubavi za sve stvorenje. Čemu ili komu onda možemo zahvaliti da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe postali radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika”? Ovu tvrdnju, istovremeno zahtjevnu zadaću i pitanje koje postaje sve aktualnije u svom uvodu navodi Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada) iz 1965. godine. Možda je to pouka izvučena iz žestoke kritike tijekom cijeloga prosvjetiteljskog razdoblja da je religija opijum, kočnica napretku ili generator nasilja. A možda je plod teološkoga razvoja čiji se prvi impulsi vide već u enciklici Lava XIII. 1891. godine, sve do niza suvremenih enciklika i teoloških promišljanja koja su u žarište kršćanske misli i prakse uveli niz naoko sekularnih tema, obuhvaćenih u širi pojam socijalnoga nauka Crkve. Danas se navještaj evanđelja poistovjećuje s pitanjima kao što su dostojanstvo ljudske osobe, pravda, mir, očuvanje stvorenja, demokracija, supsidijarnost, održivi razvoj. Iz toga je vidljivo kako je franjevačka duhovnost posve u skladu sa socijalnim naukom Crkve.
Sveti Franjo i pape
Aktualnost svetoga Franje prepoznala su na osobit način dvojica papa i uz njegovu osobu vezali neke značajne korake i pouke. To su Ivan Pavao II. i današnji papa Franjo.
Ivan Pavao II. proglasio je Franju Asiškoga 1979. godine zaštitnikom ekologije. Ovim je jednu neodgodivu, kako znanstvenu tako i društvenu, pravnu disciplinu htio smjestiti u krug teoloških pitanja, da se skrb za stvorenje veže uz blagoslov stvaranja i nadu obećanoga otkupljenja. Papa je u Franjin zavičaj doveo i u njegovu duhovnom ambijentu okupio predstavnike vodećih svjetskih religija na molitvu i prepoznavanje važnosti rada na istom polju mira i dobrote po uzoru na svetoga Franju, u Duhu Asiza.
Papa Franjo, pak, enciklikom Laudato si pozajmljuje ne samo tekst Franjina Hvalospjeva stvorenja već pokazuje da tek očima ljubavi oslobođen pogled na sva stvorenja omogućuje pravi uvid u problem i poziv suvremenoj kulturi izbora da ozdravi od infantilnosti kao bijega od odgovornosti za život. U enciklici je Papa priznao doprinos suvremenih eko-pokreta i ekologije kao suvremene znanosti, potvrdio povezanost ekologije i socijalne pravde, pitanje održivoga razvoja kao pretpostavke za život na Zemlji. Istovremeno je ukazao da se do istinske zaštite života ne dolazi heuristikom straha (metodom izazivanja straha zbog mogućih posljedica destrukcije prirode) niti tzv. eko-diktaturom kako je predlaže Hans Jonas, već heuristikom ljubavi, divljenja i strahopoštovanja pred svetošću Boga stvoritelja i svega stvorenoga, kako ju je živo sv. Franjo.
Izazov kulturi izbora
„Izlazak iz svijeta” (Exivi de saeculo) ključni je trenutak Franjina života. To je velika ljudska drama obraćenja. Ovo je jedino moguće iz osobnoga odnosa s Bogom. Promjene koje je Franjo iskusio dublje su od primjene mišljenja, uvažavanja argumenata za i protiv. To je radikalna promjena odnosa prema isključenima, gubavcima, pitanju sigurnosti, statusa, imidža, bogatstva. Franjo u Oporuci izvještava o toj drami: „kad sam bio u grijesima činilo mi se vrlo gorkim vidjeti gubavce. I sam Gospodin me odveo među njih. I kad sam otišao od njih, pretvorilo mi se ono što mi se činilo gorkim u slatkoću duše i tijela. I nakon toga zadržao sam se malo i napustio svijet.”
Puno je nesporazuma bilo u povijesti kršćanstva oko pitanja kako na evanđeoski način biti u svijetu, a ne od svijeta: od krajnosti manihejskoga prezira svijeta do teologije prosperiteta, u duhu kapitalističkoga poistovjećivanja ekonomskoga prosperiteta s Božjom naklonošću. Franjo ne bira nijedan od tih pogleda: on ne prezire grešni svijet, jer i taj svijet će biti spašen, patnju ne uzdiže mazohistički kao vrednotu. On bira svijet u kojemu može bez rivaliteta i straha biti posve nazočan i slobodan za Boga i Božja stvorenja.
Sloboda kao alternativa
Robert Spaemann u knjizi Osnovni moralni pojmovi piše o tri osnovna stava koje čovjek zauzima prema zbilji u neizbježnom ljudskom iskustvu rezignacije: fanatizam, cinizam i opuštenost. Prve dvije mogućnosti, fanatizam i cinizam, nisu bile Franjin izbor. Franjo je svoj odnos prema svemu Božjem stvorenju izrekao u poetičnom religioznom zanosu Hvalospjev stvorenja.
Tu kod Franje nalazimo upravo ono što je svakom fanatiku posve strano: njegovo biće je ushićeno zbog doživljaja smisla koji zatičemo, koji je već tu oko nas, u egzistenciji čovjeka i svakoga stvorenja. Kasnije će, 1788. godine, u Kritici praktičnog uma Kant prevesti Franjin Hvalospjev u filozofsku poruku: „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.”
Dakle, ne moramo kao fanatici „svoju istinu” nametati svijetu. Svaka revolucija je plod fanatizma, njezina dijalektika ne može bez „proizvodnje” i progona neprijatelja, bila ona ateistička ili u žaru vjerskoga fanatizma. Franji je, također, stran svaki cinizam, ukoliko ga definiramo kao drsko odustajanje od moralnih načela, posebice pravednosti u međuljudskim odnosima. Cinizam se kamuflira u mesijanske ideologije koje sve pretvaraju u sredstva za svoje ciljeve. U Nepotvrđenom pravilu (17,19) Franjo izrijekom odustaje od logike cinizma koja se ne libi nadmoćno ceriti u lice slabijima u najširem evanđeoskom smislu siromasima, grešnicima, isključenima: „I ako vidimo ili čujemo da ljudi govore ili čine zlo ili hule na Boga, tada ćemo govoriti dobro i činiti dobro i Boga hvaliti koji je slavljen u vijeka.”
Franjo, kao ni Isus, nije nikakav stoički mudrac kojega bi resile apatija i opuštenost kao rezultat odsustva patnje i strasti. Štoviše, upravo kod njih dvojice nalazimo najautentičniju simpatiju s čovjekom i stvorenjima. I Isus i Franjo plaćaju cijenu simpatije s najmanjima. Ta cijena plaća se radosno kao vrhunac slobode i ljudske egzistencije: biti čovjek za druga; izgubiti (darivati) svoj život poradi kraljevstva Božjega. Kod Franje taj izbor znači praktično odustajanje od privilegija društvenoga statusa. On se približava onima koji su iz svega isključeni. Iz te pozicije vidi se besmisao kapitalizma i komunističkih revolucija te s time besmisao da kršćanin pored mistike i politike evanđelja treba biti aktivist bilo koje od opcija koje se hrane neprijateljstvom. Kao gorki sarkazam zvuči navodna Lenjinova poruka da bi s deset ljudi poput svetoga Franje izbjegao prolijevanje krvi u Rusiji u provođenju revolucije.
Umjesto da se ponaša kao bezumnik koji sebi zgrće blago (usp. Lk 12,13-21), Franjo želi biti luđak na novi način. U tom prostoru povjerenja u smisao koji Bog svojom pedagogijom otkiva preko malenih, Franjo sudjeluje u povijesti Crkve metodom kontemplacije i akcije.
Ponekad se Božja pedagogija svede na šutnju i odsutnost na mjestima najtragičnijih ljudskih iskustava patnje i zla. Kad nam od Boga ostane samo šutnja, tada se možda susretnu dvije ludosti u jednu poruku: ludost svetoga Franje koji je u svemu čuo Božji govor i vidio Božje tragove i ludost Simone Weil koja ne odustaje od molitve uz Božju šutnju, makar jedino što „ukazuje na Božju prisutnost jest patnja zbog Njegove odsutnosti”.
Ono što nam nedostaje u kulturi izbora jest povjerenje da se kako iza govora tako i iza šutnje nalazi ista ljubav. Ta ljubav ne vraća ulaznicu poput Ivana Karamazova. Ta ljubav ne rezignira.
