Od mnogih samostana klarisa koji su, počevši od 13. st., nikli na prostorima Hrvatske te Bosne i Hercegovine, do 20. st. očuvao se jedino splitski samostan u koji je godine 1924. ušla mlada učiteljica Kornelija Murvar, poletna, energična i pokornička duša. Privukao ju je strogi način života klarisa. Primanjem habita dobila je redovničko ime: s. M. Štefana.
Ona je pridonijela duhovnoj izgradnji splitskoga samostana te je nastojala svemu dati plemenit i kulturni izgled. Starije sestre su svaki njezin potez obnove ili promjene popratile uzdasima: „Ah, ta Štefana!”
A toj s. Štefani nije to bilo dovoljno. Htjela je novi samostan klarisa. Bosanski franjevci ponudili su joj samostan u Gučoj Gori. „Ah, u šumu i planinu ne idem, strah me je!” Godinama je čekala i tugovala za novim samostanom. Godine 1938. u samostan je ušla Franjica Jovanović, Zagrepčanka, kasnije s. M. Koleta. U njoj je s. Štefana našla istomišljenicu i tako su zajedno molile i planirale o osnutku.
Izmučene ratnim strahotama i pogibeljima, 1944. godine s. Štefana i s. Koleta odlučile su zatražiti dopuštenje boravka izvan klauzure i ujedno pokušati s osnutkom samostana u Zagrebu. U rujnu iste godine našle su se pred nadbiskupom Stepincem izloživši mu bitno: da žele u novom samostanu živjeti po prvobitnom Pravilu sv. Klare te uspostaviti „vječno klanjanje”. Zato im je Nadbiskup ponudio kapelu Corpus Domini s vječnim klanjanjem, ali Društvo koje se brinulo za kapelu nije bilo za to. Sestre sv. Križa ponudile su im boravak kod sebe na Vrhovcu: „Gdje ima mjesta za nas stotinu, bit će i za vas dvije”. Sve do danas bliske su naše veze s našim dragim sestrama „križaricama”.
Brzo ćemo graditi
Dana 11. travnja 1945. nadbiskup poručuje sestrama: „Rat ide kraju, molite, brzo ćemo graditi.” No prilike su se nakon 8. svibnja okrenule i postale za Crkvu nepovoljne. U međuvremenu provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda dao im je na izbor samostan u Jaski ili Samoboru. One su izabrale Samobor. Nadbiskup Stepinac vedro je rekao: „Divno rješenje. Kad klarisama posuđuju samostan, to onda meni čine.” Za nekoliko dana stigle su iz Splita još dvije klarise: s. M. Imakulata Kozina i s. M. Terezija Jurić. Na Cvjetnicu 1946. godine nadbiskup Stepinac podijelio je sestrama svoj nadpastirski blagoslov da krenu u Samobor. Darovao im je za uspomenu sličice hrvatskih blaženika dodavši: „Molite se da u našoj domovini bude svetaca, da dođu na oltar, da bude što više blaženika.” Samoborski gvardijan ipak nije bio oduševljen dolaskom sestara. Kad su nenajavljene banule pred njega, dočekao ih je riječima: „Zar ste Vi sv. Terezija da tako dolazite?” Sestre se useliše jer su imale dozvolu oca provincijala. „Kad vas prima on, primam vas i ja”, pomirio se gvardijan.
U jednom dijelu samostana živjeli su fratri, u drugom sestre. Zajednica se počela pomalo oblikovati. Pristizala su zvanja te je 1948. samostan kanonski utemeljen, a s. Štefana postaje prvom opaticom. Sestre su se uzdržavale svojim ručnim radom, primale su pomoć s raznih strana, stupile su u doticaj s klarisama iz Francuske i Amerike. Od klarisa koletinki prihvatile su neke običaje koji su dali obilježje našoj zajednici. Više godina duhovnikom im je bio o. Damjan Damjanović. Nakon lijepe međusobne suradnje, došlo je između njega i Majke Štefane do mimoilaženja zbog njegovog prevelikog uplitanja u nutarnji život zajednice. Istina, Majka Štefana provodila je preveliku strogost, ne misleći previše na zdravlje sestara i na to da poratno vrijeme i komunistički režim sami po sebi nanose zajednici oskudicu. Sestre je često pohađao i duhovno vodio također sluga Božji o. Ante Antić čije su duhovne savjete sačuvale. Česti dragi gost bio im je i samoborski župnik Franjo Kuharić.
Nakon smrti kardinala Stepinca sestre su dobile otkaz te su morale što prije napustiti franjevački samostan. Uz pomoć mnogobrojnih dobročinitelja, kupile su kuću u Mikulićima, u predgrađu grada Zagreba. Stara vila obitelji Miletić bila je zapuštena i u ruševnom stanju. Sestre su je obnovile i započele u njoj redovnički život. Odmah su im u susret došli franjevci konventualci koji su dolazili pješice služiti svetu misu. S vremenom su dogradile samostan i crkvu Bezgrešnoga Srca Marijina. U gradnji samostana važnu ulogu imala je mlada Slovenka Martina Ambrož, redovničkim imenom s. M. Katarina, građevinska tehničarka, koja će kasnije osnovati tri samostana u Sloveniji. Nakon potresa u ožujku ove godine nazvala nas je i rekla: „Sestre, ne bojte se! Dobro smo mi to gradili!”
Vanjske sestre, s. M. Franciska i s. M. Anđelika, kao dva lika iz Cvjetića, hodale su skromno gradom i opskrbljivale zajednicu. Sestra Franciska tako je jednom ušla u vojarnu na Črnomercu i zaustavila se pred hrpom cigli. Kad ju je jedan vojnik upitao: „Drugarice, što trebate?”, rekla mu je: „Biste li nam mogli dati cigle za gradnju samostana?” Odveo ju je odgovornima i gomila cigle dovezena je u samostansko dvorište. Dolaskom sestara u Mikuliće, u župu sv. Antuna koju vode braća franjevci konventualci, ubrzo se oko sestara uspostavio pastoral: svakodnevne mise, nedjeljom i dvije, održavanje Prve svete pričesti, dva godišnja proštenja: na Gospu Fatimsku i na svetkovinu svete Majke Klare. Kada su sestre došle, bila je to gotovo pustoš. Danas je to već gusto naseljen kraj.
Samostan danas
Naša zajednica danas broji 20 sestara. Od nas su potekli 1978. godine samostan u Nazarju (Slovenija) i 2000. godine u Požegi. Nastavljamo putem koji nam je zacrtala sv. naša Majka Klara i prenijele nam naše starije sestre. Život nam se odvija po ustaljenom redu: izmjena molitve i rada, zajedništva i samoće, po danu i po noći. Našem dnevnom redu dodale smo u ovo vrijeme pandemije i potresa cjelodnevnu adoraciju. Iziskuje to žrtve i odricanja jer sestre puno rade u vrtu koji nam je glavni izvor prehranjivanja. Mnogo nas u našim svakodnevnim potrebama pomažu mnogi prijatelji i dobročinitelji, a napose Zagrebačka nadbiskupija. Svima smo njima dužnici u ljubavi, stoga smo tu danju i noću. I još više, nastojimo živjeti poruku Fatime, koja nam pomaže dublje živjeti naš franjevački poziv.
Naše starije sestre svojim su trudom sagradile samostan i crkvu te 500 metara klauzurnoga zida. Dok su nam o tome pripovijedale željele smo i mi doživjeti takva junaštva. Danas nam se klauzurni betonski zid ruši. Velik dio našega imanja je klizište. Stara kuća potresom je jako oštećena. Kušamo da smo hodočasnice na zemlji, da smo pozvane biti solidarne s drugima, da se Gospodin brine za nas. Kušamo Franjinu radost u nevoljama, franjevački smisao za humor, Klarin smisao za žrtvu. Trošimo svoje snage u oplemenjivanju ogoljeloga zemljišta kako bismo naučile dati nadu onima koje su drugi otpisali. Prihvaćamo međusobne razlike i različitosti, boreći se da si ostanemo vjerne međusobno, kako bismo pomogle spašavanju brakova; držimo svoj dnevni red kako bismo pomogle da se članovi obitelji drže na okupu i žele biti zajedno. Svojski se brinemo za naše starije, bolesne i umiruće sestre i to nam daje ustrajnost u pozivu i zrelost života. Sveza svega jest ljubav, a nje ne bi bilo kada ne bismo svakodnevno satima prosile pred vratima Njegova Veličanstva.
