Bog često pokazuje svoju djelotvornost upravo diobom dobra i zla. Kada bi On svaki grijeh kažnjavao bjelodanom kaznom, pomislilo bi se kako ništa ne preostade za posljednji su; i obratno, ako Bog ovdje nijedan grijeh ne bi otvoreno kaznio, povjerovalo bi se kako nema promisli. Isto je kad su posrijedi dobra; kada ih Bog ne bi nekim moliteljima udijelio u najbjelodanijoj izdašnosti, rekli bismo kako ona i nisu od njega; a kada bi ih opet udijelio svim moliteljima, pomislili bismo kako Bogu ne treba služiti ni zbog čega drugog nego radi takvih nagrada, te da nas takva služba ne čini pobožnima, nego prije požudnima i pohlepnima.
Kad je tomu tako, ako dobri i zli jednako trpe, nema razlike među njima jer nije različito što i jedni i drugi pretrpješe. Postoji, naime, razlika među patnicima čak i kod sličnosti patnje, pa neka je muka i ista, krepost i porok nisu isto. Jer kao što se u istom ognju zlato blista a slama se dimi, i pod istom mlatom slamke se krše a žito vrše, niti se uljni talog izima kao ulje zato što ih tješi isti tijesak – isto tako kad ista sila udari na dobre, iskušava ih, pročišćava, popravlja, dok zle kažnjava, krši i uništava. Otuda u istoj nevolji zli Boga proklinju i na njega hule, dok mu se dobri mole i slave ga. Nije važno kakve su patnje, nego kako ih tko podnosi. Jer istim kretom uzmućen gnus užasno zaudara dok pomast od toga miomirisom odiše.
sv. Augustin, O državi Božjoj
