Prepoznajemo ih i pod imenima »slavenski apostoli«, »sv. braća«, »solunska braća«, »slavenski misionari« i sl. Danas ih nazivamo i zaštitnicima Europe.
Rodom su bili iz grčkog grada Soluna u čijoj su okolici živjeli Slaveni. Tako su dva brata još u djetinjstvu dobro poznavala slavenski jezik. Od sedmoro djece Metod je bio najstariji (rođen oko g. 816) a Konstantin, bolje poznat pod imenom Ćiril, bio je najmlađi (rođen g. 826. ili 827). Stariji brat Metod bio je pravnički i vojnički obrazovan i imao je velik smisao za organizaciju. Ćiril je bio znanstvenik, poznavalac nekoliko jezika, izvanredan prevodilac i što je kod njega osobito značajno, bio je filozof. Obojica su bili skloni samotničkom životu, pa su se povlačili iz javnih službi i političkih poslova u samoću. Posjedovali su dar plodonosnog susretanja s nepoznatim narodima i nepoznatim osobama. Radi svojih sposobnosti bili su cijenjeni na bizantskom dvoru, među znanstvenim svijetom kao i kod onih s kojima su dolazili u dodir obavljajući povjerena poslanstva.
Svoju vrijednost braća su potvrdila u svom poslanstvu što su ga obavila među Hazarima čije je kraljevstvo bilo od Krima do Kaspijskog mora. Ondje su pronašli kosti rimskog biskupa Klementa, ponijeli ih sa sobom i pronijeli ih kasnije u svojim putovanjima sve do Rima. Kosti toga pape odigrale su značajnu ulogu u poslanstvu i životu sv. braće.
Kada je moravski knez Rastislav (846 – 870) želio Crkvu među Moravljanima (u Čehoslovačkoj) urediti tako da bude nezavisna od njemačkih misionara i biskupa, poslao je izaslanstvo u Carigrad i zatražio od cara Mihaela da mu pošalje misionare koji poznaju slavenski jezik, izbor je pao na Ćirila (Konstantina) i Metoda. Taj izbor nije bio slučajan ili neko na brzinu doneseno rješenje. Sv. braća su poznavala slavenski jezik. Vjerojatno su se u svojoj povučenosti u samostanima Olimpa spremali za svoje poslanstvo među Slavenima i, svakako, za taj posao spremali i učenike. Ćiril (Konstantin) sastavio je slavensku abecedu i preveo nedjeljna čitanja Evanđelja. Na put u Moravsku poveli su sa sobom i učenike među kojima su se isticali Kliment i Naum koji su kasnije postali svecima i danas imaju svoje crkve na obalama Ohridskog jezera.
U Moravskoj su učitelji Slavena imali veliki uspjeh. Osposobili su nekoliko učenika da bi mogli primiti svećeničko ređenje. Pošli su u Veneciju gdje su od pape Nikole I, dobili poziv da dođu u Rim. Kako je taj papa ubrzo umro, dočekao ih je papa Hadrijan II. On je odobrio slavenske knjige i slavensku liturgiju. U Rimu je Metod zaređen za svećenika što je njegov brat već bio. Ćiril (Konstantin) je stupio u grčki samostan, ondje se zamonašio i uzeo ime Ćiril. To ime nosio je pedesetak dana i po njemu je danas poznat. Sahranjen je po želji Me-todovoj u crkvi sv. Klementa čije je kosti donio u Rim. Toj crkvi hodočaste Slaveni da bi počastili sv. braću koja su im naviještala Evanđelje i učila ih pismenosti. Tako su prošlog svibnja o. g. hodočastili naši Makedonci koje je predvodio njegovo Blaženstvo Angelarij, ohridski i makedonski mitropolit.
Panonski knez Kocelj koji je i prije »zavolio slavenske knjige« zamolio je papu da mu pošalje Metoda. Po papinoj uredbi i u dogovoru s knezom Koceljom Metod je organizirao slavensku (srijemsku) nadbiskupiju. Tim radom došao je u sukob s biskupom iz Passaua koji je vršio crkvenu vlast u Moravskoj i s nadbiskupom Salzburga koji je upravljao Panonijom. Kad je god. 870. Metod došao u Moravsku, ondje su ga zarobili Franci i predali na sud bavarskim biskupima. Metod je bio utamničen u nekom samostanu. Zna se da su s njim okrutno postupali i da su ga mučili. Oslobođen je na zahtjev pape Ivana VIII.
God. 873. Metod se povratio u Panoniju. Kad su Nijemci smakli Kocelja, Metod je morao bježati. Otišao je opet u Moravsku, gdje je prevodio sv. Pismo i druge knjige s grčkog jezika. Međutim, ondje nije mogao ostati miran. Oklevetan je i to tako da se išao opravdati pred papom. Povratio se s papinim pismom kojim je potvrđena slavenska liturgija i Metodovo pravovjerje.
Metod je god. 882. putovao u Bizant caru Baziliju I koji je pohvalio njegovo djelovanje. Zadržao je kod sebe dvojicu Metodovih učenika i neke slavenske knjige. To je bilo osobito važno za budućnost Slavena koji su živjeli u bizantskom carstvu. Nakon povratka u Moravsku Metod je umro 6. travnja 885. god. i bio sahranjen u stolnoj crkvi u Velehradu (u Moravskoj). Poslije njegove smrti nadvladala je njemačka stranka. Metodovi učenici bili su prisiljeni da bježe iz Moravske. Sklonili su se u južnoslavenske zemlje gdje i danas imamo vidljive spomenike njihova rada.
Brojni znanstvenici proučavaju život i djelo Ćirila i Metoda. Mnoge se stvari istražuju, mnoge su neistražene. No, ono što možemo ukratko kazati za ovu dvojicu ljudi, to je da su oni dva čovjeka za sva vremena.
Bili su među najsposobnijim ljudima svog vremena. Sve svoje sposobnosti poklonili su širenju i rastu Kraljevstva Božjega. Nekome se može činiti da su svojim djelovanjem bili prirodni saveznici političkih namjera Istoka, Zapada ili slavenskih knezova. To se savezništvo pokazuje u nastojanju slavenskih knezova da svom narodu u svojim kneževinama osiguraju samostalnost pred Nijemcima i pred Bizantom. Sigurno je da su slavenski jezik i slavensko bogoslužje pogodovali namjerama slavenskih knezova. Ali, zadnja svrha nastojanja slavenskih učitelja bilo je Kraljevstvo Božje. Za njegov rast istrošili su se do smrti, podnosili spletke, progonstva i tamnicu. Sv. braća su uložila neizmjerljiv napor da prevedu sv. Pismo i bogoštovne knjige na slavenski jezik. Time su doprinijeli samostalnosti slavenskih kneževina ili su, barem, osigurali njihovu narodnu samosvijest. Međutim, kad se vidi s kakvim su znanjem i predanošću prevodili sv. Pismo, možemo kazati da taj posao nisu mogli obaviti potaknuti ovozemaljskim interesom. Kao odlični poznavaoci grčkog i slavenskog jezika oni su dali prijevod s kojim se teško može uspoređivati ijedan drugi prijevod. Osim toga, oni su sa svom dosljednošću, istančanošću i savršenošću ispisali na papir slavenski jezik koji su govorili. Tako se dogodilo da je slavenski jezik bio već u 9. stoljeću označen pismom za što je drugim narodima Evrope trebalo nekoliko kasnijih stoljeća.
Ono što Ćirila i Metoda uzdiže nad njihova, nad naša i nad sva vremena jest njihovo djelovanje koje je oslobođeno svake uskogrudnosti.
S obzirom na svoju visoku bizantsku kulturu oni su mirne duše mogli Nijemce i Slavene promatrati kao barbare jer su oni, u usporedbi s Bizantom, to i bili. I sam Rim je bio daleko od visoke bizantske kulture. Međutim, sv. braća, osposobljena znanstveno i organizacijski, krenula su među Slavene bez osjećaja nadmoći. To se može protumačiti samo apostolskim nadahnućem. Nisu došli Slavenima da nature svoj jezik, nego su propovijedanju Evanđelja podredili svaku svoju i svaku slavensku prednost. Oni su dobro znali da bez vlastitog jezika i vlastite pismenosti nema propovijedanja: Tim svojim nastupom postali su uzor misionarima svih vremena, koji nisu uvijek postupali kao što su postupali učitelji Slavena.
U vrijeme djelovanja Ćirila i Metoda došlo je do teških razmirica između istočne i zapadne Crkve i konačno do raskola. Premda je Focije bio Ćirilov učitelj, sv. braća su se uzdignula iznad tih razmirica. Oni se pojavljuju kao predstavnici i jedne i druge Crkve a to znači da se pojavljuju kao zastupnici jedinstva Crkve. Upravo tim svojim ponašanjem postali su učitelji ne samo Slavenima nego svim kršćanima koji danas teže za jedinstvom kršćanstva. Tim svojim ponašanjem zaslužili su da ih nazovemo ljudima i kršćanima za sva vremena.
Ćiril je umro nezavisan od bilo koga, predan Bogu koga je slavio najviše slavenskim jezikom. Njegov brat Metod, progonjen, izubijan i tamničen, umro je davši sve snage za mlade slavenske narode. Oni koji su se protivili djelovanju slavenskih učitelja, jedva se spominju u kulturnoj povijesti Europe. Zanimljivo je da su Nijemci, koji su se najviše protivili slavenskoj liturgiji, dakle liturgiji na narodnom jeziku, dobili tek nakon jedanaest stoljeća (poslije II. vatikanskog sabora) ono protiv čega su se borili kad su se borili protiv slavenskih učitelja, narodni jezik u liturgiji. A dva učitelja Slavena i danas su poznati i priznati kao veliki ljudi — dva čovjeka za sva vremena.
