Podsjetimo se, Zakonoznanac je pitao Isusa što treba činiti kako bi baštinio vječni život, a Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (10,26).
Zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski Zakon koji je sadržan u Starom zavjetu kao i onaj koji je prenošen usmenom predajom, odgovara navodeći poznate riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (10,27). To su riječi koje su na sličan način izrečene već u Ponovljenom zakonu (usp. Pnz 6,5). U nastavku ove zapovijedi kaže se da tim riječima treba poučavati potomke govoreći da ih treba vršiti „da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (6,24). Ovaj izraz „da živimo” u kasnijim je razdobljima bio čitan kao govor o životu vječnomu. Zakonoznanac je to dobro znao, pa je tako i odgovorio.
Osim toga, on dodaje i drugu starozavjetnu zapovijed koja je preuzeta iz Levitskoga zakonika: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18; usp. Lk 10,26). Zapovijedi Levitskoga zakonika završavaju blagoslovom u kojem se kaže: „Budete li živjeli prema mojim zapovijedima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili… u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti” (Lev 26,3.5). I ovdje je „život u sigurnosti” protumačen kao vječni život.
Zakonoznanac, dakle, izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnoga Zakona, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, pri čemu je vjerojatno mislio na pripadnika vlastitoga naroda.
Jedna strana Zakona
Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koja slijedi zapravo odgovara i na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako baštiniti život vječni.
Isus nas najprije upoznaje s čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. 10,30). To je bio uobičajeni hodočasnički put koji se s istoka, od Mrtvoga mora, uspinjao prema Jeruzalemu gdje je bio Hram. Pritom se prelazila i visinska razlika od gotovo 1400 metara. Zato je ovaj čovjek „silazio” iz Jeruzalema. Put kojim je silazio prolazio je kroz Judejsku pustinju, područjem koje nije bilo naseljeno, pa je i zbog toga bio prilično opasan. Ondje je dopao među razbojnike koji su ga opljačkali i ostavili polumrtva (usp. 10,30).
Nakon što je ovako postavljeno prizorište, počinje se pred našim očima odvijati drama. Najprije onim putem silazi svećenik (usp. 10,31). I on je, dakle, bio u Jeruzalemu. Ondje je zasigurno vršio svoju svećeničku službu, pa je zbog toga morao biti i obredno čist. U protivnom ne bi smio prinositi žrtvu u Hramu. Prema odredbi starozavjetnoga Zakona, tko bi se dotaknuo mrtva ljudskoga tijela bio bi nečist sedam dana (usp. Br 19,11). Čini se, prema tekstu prispodobe, da se nije moglo jasno zaključiti da je čovjek još bio živ. Da je sada svećenik zastao i dotaknuo ovoga čovjeka za kojega je očito mislio da je mrtav, onečistio bi se, pa bi morao proći kroz Zakonom propisan obred čišćenja koji bi trajao sedam dana. Svećenik zapravo vrši odredbu Zakona kad zaobilazi ovoga polumrtva čovjeka i nastavlja svojim putem.
Nakon njega dolazi levit. Leviti ili Levijevci bili su pripadnici jednoga od dvanaest židovskih plemena koji su imali službu posluživanja u jeruzalemskom Hramu. Među njima su bili i Aronovi potomci koji su vršili svećeničku službu. Za ovoga levita nije rečeno je li silazio ili se uspinjao prema Jeruzalemu. Ipak, i kod njega je jasna želja da vrši odredbu Zakona o obrednoj čistoći, pa zaobilazi polumrtva čovjeka (usp. 10,32).
Bolja strana Zakona
Kao treći dolazi neki Samarijanac (usp. 10,33). Na području Samarije, sjeverno od Jeruzalema pa sve do doline Jizreel i brda Karmel, živjelo je stanovništvo miješana podrijetla koje je ipak vjerovalo u Boga Izraelova. Imali su svoje svetište na gori Gerizimu kod Šekema, današnjega Nablusa. Nakon povratka Židova iz babilonskoga progonstva pojavile su se brojne napetosti, a onda i trajan animozitet između Židova i Samarijanaca. Čim je Isus spomenuo Samarijanca, njegovi su se slušatelji, pa i onaj zakonoznanac, morali namrštiti. O Samarijancima nitko među Židovima nije imao lijepih riječi. Za njih su oni bili otpadnici od prave vjere jer su uspostavili konkurentsko svetište na Gerizimu, bili su obredno nečisti jer su živjeli pomiješani sa strancima, a i samo njihovo židovstvo bilo je negirano jer su često dolazili i iz miješanih brakova. Taj, dakle, Samarijanac vidi onoga polumrtva čovjeka, „sažali se pa mu pristupi i povije rane” (10,33-34).
Kad Isus kaže da se Samarijanac „sažalio” nad onim čovjekom, onda rabi grčki glagol splanghnizomai, koji u evanđelju toliko puta opisuje upravo Isusovo raspoloženje koje ga navodi da pomogne pojedincima i skupinama ljudi u potrebi. I, doista, Samarijanac je sažaljenjem i suosjećanjem potaknut da pomogne čovjeku te ga zbrinjava onako kako dolikuje (usp. 10,34-35). On čak ostavlja gostioničaru dva denara, što je otprilike odgovaralo dvjema dnevnim nadnicama. Samarijanac ne vrši obredne zakone, čak im se samom svojom pojavom i protivi, ali zato vrši zapovijed ljubavi. Pohvaljen je jer je iskazao ljubav. Sad se vidi da je to doista najveća zapovijed.
Ispripovjedivši prispodobu, Isus pita zakonoznanca: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (10,36). Ovaj odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe” (10,37). Jasno je da nije više pitanje tko je meni bližnji, kako je to postavio zakonoznanac, nego kome ja mogu biti bližnji, kako to tumači Isus. On se sâm učinio bližnjim ljudskom rodu, najprije u otajstvu utjelovljenja kad je postao čovjekom, potom živeći ljudskim životom, suosjećajući s ljudima, oslobađajući ih od zloduha, ozdravljajući ih, poučavajući ih, hraneći ih kruhom i riječju. Konačno se učinio bližnjim ljudskom rodu tako što je svoj život dao za nas.
U primjeru Samarijanca, ne samo zakonoznancu nego i nama Isus kaže da trebamo biti bližnji drugima, tako što ćemo suosjećati, a onda i djelovati. To je prava ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu.
Kad na kraju cijeloga odlomka Isus kaže zakonoznancu: „Idi pa i ti čini tako!” (10,37), on zapravo tek tada daje odgovor na prvo pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?” (10,25). Želim li uživati u vječnom životu, moram učiti od milosrdnoga Boga, moram učiti od milosrdnoga i suosjećajnoga Isusa, moram učiti od milosrdnoga i suosjećajnoga Samarijanca koji je slika Isusa Krista. Kad se učinim bližnji svome bližnjemu, tada baštinim život vječni. Budući da je omrznuti stranac Samarijanac mogao biti bližnji, vidimo da Isus ruši granice među ljudima. Ljubav i milosrđe ne poznaju granica, poznaju samo osobe i potrebu. Pozvani smo da budemo bližnji svakom ljudskom biću.