Početna stranica » Posvećeni život

Posvećeni život

251 pregleda

Posvećeni je život utemeljen na osobnom pozivu na nasljedovanje Krista u služenju Božjem narodu. Svjedočenje posvećenog života očituje se u zavjetovanom životu služenja i predanosti kao proročka i sakramentalna prisutnost u svijetu

Posvećeni život jest oblik življenja u kojem se vjernici javnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti posvećuju Bogu za izgradnju Crk­ve i spasenje svijeta. U Katoličkoj crk­vi postoje različite vrste ustanova posvećenog života koje se dijele na redovničke i svjetovne. Redovnici i redovnice se javnim zavjetovanjem posvećuju Bogu po službi Crk­ve živeći u svojim samostanskim zajednicama, dok posvećene osobe u svjetovnim ustanovama prihvaćajući evanđeoske savjete žive vlastito posvećenje po apostolskom djelovanju u svijetu.

Razlikuju se također monaške, kontemplativne i aktivne redovničke zajednice. Monaške zajednice žive u samostanu i posvećuju se slavljenju Boga moleći časoslov zajedno i baveći se određenim apostolatom. Kontemplativne zajednice predaju se isključivo Bogu u samoći, tišini, molitvi i pokori. Provode život u svakodnevnoj molitvi i radu, oslanjajući se na Božju providnost, u odvojenosti od svijeta unutar samostanske zajednice. Aktivne zajednice odlikuju se apostolskom i karitativnom djelatnoš­ću. Apostolska aktivnost je u samoj naravi njihovog redovničkog života. Temelj apostolskog života je kontemplativni duh koji je plod jedinstva s Bogom izražen kroz služenje bližnjemu.
Zajednička karakteristika svih ovih ustanova posvećenog života jest trajna obveza živjeti u siromaštvu (odricanju od osobnog posjedovanja materijalnih dobara), čistoći (beženstvu) i poslušnosti (odricanju od vlastite volje tražeći volju Božju u svim situacijama). Ovi zavjeti su nastali prema evanđeoskim savjetima za nasljedovanje Krista i oni su duhovna protuteža trima oblicima požude: lakomosti, putenosti i oholosti. Svaka ustanova ima svoje vlastito pravilo ili konstitucije koje izriču posebnu karizmu i izvornu viziju utemeljitelja/ice.

Poziv

Poziv na posvećeni život ukorijenjen je u općem pozivu na krš­ćanski život u sakramentu krštenja. Ovo je poseban način življenja obećanja koja se daju na krštenju. Duhovno zvanje jest stanje zaljubljenosti u Boga, iskustvo osobe koja je posvetila svoj život Bogu u Crk­vi javno radi savršenijeg življenja svoga krš­ćanstva. Drugi vatikanski sabor, kad govori o posvećenom životu, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ističe da posvećeni život “u Crk­vi predstavlja oblik života koji je primio Božji Sin došavši na svijet da čini Očevu volju, i koji je naložio učenicima koji su pošli za njim” (LG 44).

Posvećeni život, dakle, predstavlja u Crk­vi oblik života koji je prihvatio Isus i predložio ga učenicima što su ga slijedili. Tako je pozvao Petra i Andriju (“Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Mt 4,19), Jakova i Ivana (“Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.” Mt 4,21-22), carinika Mateja (“Pođi za mnom!” Mt 9,9), dvanaestoricu (“Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima.” Mk 6,7), te sedamdesetdvojicu (“Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.” Lk 10,1).

U svjetlu Isusova posvećenja od Oca po Duhu otkriva se izvor posvećenoga života, kako naučava apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crk­vi i svijetu, Vita consecrata (VC 22). Isus je onaj kojeg je “Bog posvetio Duhom Svetim i snagom” (Dj 10,38), “kojega je Otac posvetio i poslao u svijet” (Iv 10,36). Isus se posvetio Ocu za čovječanstvo: njegov život siromaštva, djevičanstva i poslušnosti izražava sinovsko i posvemašnje pristajanje uz Očev plan. Isusova savršena žrtva daje svim događajima njegove zemaljske egzistencije značenje posvećenja na čemu se temelji posveta Bogu posvećenih osoba.

Posvećenje

Prilikom zavjetovanja, u činu posvećenja, Bog daruje svoga Duha onima koji mu se svim srcem predaju. Ovo je odgovor na najdublju težnju ljudskog bića koje traži puninu. Ljudska egzistencija usmjerena je stalnoj težnji za ostvarenjem što veće osobnosti. Ova osobnost se ostvaruje u onoj mjeri u kojoj osoba izlazi iz same sebe i susreće se istinski s Bogom i s drugima. Proces poosobljenja postiže svoju puninu kad se božansko zajedništvo Presvetog Trojstva susretne s čovjekom i u tom činu se ostvari božansko-ljudski susret. U ovom susretu ljudsko biće osjeća neizmjernu životnu vitalnost, jer je za njega ovaj susret ispunjen bezuvjetnom Božjom ljubavi u kojoj se čovjek posvećuje. U ovom posvećenju ništa se ne oduzima od čovještva. Naprotiv, ono postaje ljudskije, osobnije i svetije. Tako poslanje postaje plod ovog božanskog posvećenja. Vrhunac posvećenja i poslanja podudara se s potpunim predanjem života Bogu za spasenje svijeta.

Zavjeti koje posvećene osobe polažu javno ili privatno čini su vječnog predanja Bogu, a kao takvi potvrđuju posvećenje koje iz tog predanja proizlazi. Posvećeni je život utemeljen na osobnom pozivu na nasljedovanje Krista u služenju Božjem narodu. Zahtijeva trajnu molitvu i razvoj osobne i zajedničke duhovnosti kao temelja života u zajednici i apostolskog djelovanja. Svjedočenje posvećenog života očituje se u zavjetovanom životu služenja i predanosti kao proročka i sakramentalna prisutnost u svijetu.
Posvećeni život jest proročka potvrda najveće vrednote zajedništva s Bogom i ljudima. Po zavjetovanju evanđeoskih savjeta Bogu posvećene osobe postaju zajednički proročki znak intimnog zajedništva s Bogom kojega ljube iznad svega. Nasljedovanje Isusa Krista što karakterizira posvećene osobe, obvezuje ih da preuzimaju i Isusov način života, usmjeruje ih prema nositeljima Isusovog poslanja, a to su siromasi i patnici.

Poslanje

Prvotno poslanje posvećenih osoba jest sam njihov zajednički život u zajednici, kao i osobno svjedočenje vlastitim životom njegujući neprekidnu sjedinjenost s Bogom u molitvi i pokori.
Uskrsnuli Isus osposobio je svoje učenike za sudjelovanje u njegovom poslanju, izlijevajući na njih Duha Svetoga. Primitkom Duha učenici su bili osposobljeni za ostvarivanje novog svijeta. Poslanje u pravom smislu riječi znači biti pozvan nastaviti djelo započeto po Isusu. Djelatnost redovničke zajednice jest poticati vjernike na poslanje svojim načinom života poslušnosti, raspoloživosti i svjedočanstva. Za poslanje je bezuvjetno potrebno osobno i zajedničko iskustvo uskrsnulog Gospodina, koji dolazi u susret čovjeku, prekida mu dotadašnji životni put i izaziva u njemu novi način života kao odgovor na goruće potrebe Crk­ve i čovječanstva svoga vremena.

Dekret II. vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crk­ve, Ad gentes, precizira: “Neka se u mladim Crk­vama gaje raznovrsni oblici redovničkog života, da bi pružali različite vidove Kristova poslanja” (AG 18). Dakle, poslanje redovničkog života ukorjenjuje se u Kristovu poslanju unutar Crk­ve. Različiti oblici redovničkog života proistječu iz života povijesnog Isusa, kao svog uzora i modela nasljedovanja. Nasljedovati Krista slijedeći njegove stope, prema znakovima mjesta i vremena (tj. prema potrebama ljudi), bitna je oznaka poslanja redovničkih zajednica.
Redovnički život kao posvećeni život nije cilj samom sebi nego je njegov cilj poslanje. Posvećenje je usmjereno prema naviještanju slave Božje svim narodima. Posvećene osobe su svjedoci slave Očeve u uskrsnulom Gospodinu. Nema slave Božje bez slavljenja čovjeka, isto tako nema slave čovjekove bez slavljenja Boga. Boga se slavi na poseban način shvaćajući da je slava Božja živući čovjek. Klanjati se divnoj nazočnosti Božjoj u čovjeku znači uvažavati i zauzimati se za ljudsko dostojanstvo Božjeg djeteta u svakoj osobi. To je istodobno predanje Bogu i čovjeku.

Redovnička karizma sadrži prihvaćanje načina života Isusova u siromaštvu, djevičanstvu i poslušnosti, koji se živi u zajednici na osobit način, u duhu zajedništva. Posvećeni život je sržni dio Crk­ve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava najdublju narav krš­ćanskog poziva (VC 3). Posvećene osobe objavljuju uzvišenost Božjeg kraljevstva iznad svih zemaljskih stvari i njegove najviše zahtjeve (LG 44). Zadaća posvećenog života jest učiniti vidljivima čudesne stvari koje Bog izvodi u krhkoj ljudskoj naravi žena i muževa koji u današnjem svijetu svjedoče za Krista životom, djelima i riječima protiv svjetske pohlepe za posjedovanjem, uživanjem i vladanjem.