Vlč. dr. Hrvoje Kalem rođen je 1982. godine u Travniku. Osnovnu je školu završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a Opću gimnaziju u Katoličkom školskom centru „Petar Barbarić“ u Travniku. Na KBF-u u Sarajevu diplomirao je 2007. godine, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen 2008. godine. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, 2017. godine završava doktorski studij fundamentalne teologije. Od ove je godine vanjski suradnik na Katedri fundamentalne teologije KBF-a u Sarajevu te viši asistent na Katedri dogmatske teologije KBF-a u Đakovu. Uz profesorsku službu, obnaša i službu župnika u Prudu u Bosanskoj Posavini.
U središtu Crkve je Isus Krist i Njegova poruka koja je iscjeljujuća za sva vremena i sve ljude. Kako je najbolje prenijeti današnjem modernome čovjeku?
Lijepo ste precizirali tko je naslovnik kršćanske poruke: današnji moderni čovjek. Možda već sada možemo govoriti o postmodernom čovjeku kao naslovniku kršćanske poruke. Kažem to jer je u procesu prenošenja kršćanske poruke iznimno bitno uvidjeti tko je naslovnik te poruke, u kojem kontekstu živi, s kakvim se problemima, nadama, radostima, brigama, žalostima i tjeskobama susreće tamo gdje ostvaruje svoju egzistenciju. To je važno zato što se ni od koga ne traži da prenosi kršćansku poruku ljudima svih naraštaja i generacija. Od nas se traži da to činimo upravo za ovu generaciju koja živi u konkretnom vremenu, na konkretnom mjestu i u konkretnim uvjetima.
Crkva, nažalost, nije uvijek pratila razvoj i promjene u svome izričaju i načinu prenošenja kršćanske poruke s kulturalnim promjenama. Između ostaloga, i to je razlog zašto se mnogima danas tradicija i sve ono što Crkva nastoji ponovno učiniti i pokazati vitalnim i važnim za život, čini kao relikt prošlih vremena. Teolozi i pastoralni djelatnici ulažu i morat će uložiti još veće napore da pronađu adekvatan način prenošenja kršćanske poruke za naše vrijeme.
Mislim da se treba plašiti dviju krajnosti u tom pothvatu. S jedne strane moramo se plašiti banalizacije kršćanske poruke od samih prenositelja koji su djeca svoga vremena i koji bi Vječnu Riječ nudili tek kao fast duhovnost, dok se s druge strane bojazan vidi u ukrućivanju kršćanske poruke u puki aktivizam koji se na koncu pokazuje kao goli humanizam i kao svođenje kršćanske poruke na institucionalnu gimnastiku. Najvjerodostojniji način prenošenja kršćanske poruke je istinsko svjedočenje onoga u što vjerujemo i kome smo povjerovali i to u najjednostavnijim i svakodnevnim prigodama i ulogama: kao očevi, majke, djeca, bake, djedovi, svećenici, redovnici, prijatelji, u školi, na radnom mjestu, na ulici, dakle u svakodnevnim prilikama života. Iz ovoga je već jasno da se moramo osloboditi opterećenosti da su jedini prenositelji kršćanske poruke biskupi, svećenici i redovnici. Sva Crkva kao communio i Božji narod stoji pred odgovornom zadaćom prenošenja kršćanske poruke.
Ne smije se ignorirati evidentna kriza poslanja Crkve u svijetu koja već puni naslovnice svjetskih medija. Smatrate li da je sve loše što se danas događa oko Crkve velikim dijelom njezina krivica jer nije reagirala pravovremeno i transparentno prema grešnim pojavama u vlastitim strukturama? Je li i to razlog što određeni broj ljudi istupa iz Crkve?
Krizu se nipošto ne smije ignorirati ni tajiti. Međutim, ne smijemo potpasti ni pod histeriju, jer krizu trebamo razumjeti kao teško, ali prolazno, dakle ne trajno i ne temeljno stanje. U tom smislu kriza Crkve može i treba biti prekretnica, prijelomna točka koja ukazuje na potrebu donošenja odluka koje će sadržaj krize ostaviti iza sebe. Iz krize treba izići sa sviješću: da nam se ovo više nikada ne ponovi! Gledano s teološke strane: Krist jamči Crkvi u cjelini da je neće nadvladati ni vrata paklena (usp. Mt 16,18). Takvo obećanje ne bi nas nipošto smjelo ostaviti uspavane i pasivne, naprotiv, ono je poziv na trajno bdijenje i brigu za Crkvu. To bdijenje nije uvijek bilo na očekivanoj razini, zbog toga Crkva trpi, a njezini pojedini članovi snose krivicu za ono što se događalo ili se još uvijek događa u Crkvi.
Čini se kako su u nekim situacijama sporost i nesnalaženje, a možda i manjak svijesti o zlu te zlo koje je već počelo puštati korijene u Crkvi, bili previše izraženi što je spriječilo da se reagira na odgovarajući način. Kriza Crkve i grešne situacije u Crkvi nisu nešto što se pojavilo tek sada. O tome svjedoči i sv. Ivan Pavao II. koji se u Jubilarnoj godini ispričao za zla koja je Crkva počinila tijekom povijesti. Tomu treba pribrojiti i žaljenja koja su izrekli pape Benedikt XVI. i Franjo što pokazuje svijest crkvenih pastira o grešnim, gnusnim i neprihvatljivim situacijama u Crkvi. Ne samo pape nego i posljednji Koncil govori o odgovornosti vjernika za npr. ateizam, jer su svojim neautentičnim životom utjecali da se ljudi udalje od Boga (GS 19) i Crkve čime ona gubi svoju snagu i privlačnost. Ta diskrepancija između nauka i života dijela crkvene hijerarhije sada ima reperkusije na mnogolike krize koje se događaju u Crkvi.
U suvremenome svijetu zapadno liberalna društva su, pod pojmom slobode, u većini slučajeva legalizirala istospolne brakove, rodnu ideologiju, abortus, eutanaziju… dok Crkva zastupa suprotna stajališta pa je najčešće napadaju kao kočnicu slobodnoga razvoja društva. Što se krije iza toga? Što je, zapravo, sloboda?
Ne smijemo pitanje slobode reducirati samo na slučajeve koje ste spomenuli. Gledajući ulogu Crkve cjelovito, ona je više nego bilo koja druga institucija pridonijela slobodnom razvoju društva: od doprinosa ukidanju ropstva i nejednakosti među ljudima do podizanja sveučilišta i pionirskih pothvata u prirodoznanstvenim sferama. Ne možemo zanijekati da je na tom putu bilo i žrtava, loših procjena, krivih poteza i volje za moću što je ponekad dovelo do toga da se Crkva iznevjeri svome poslanju i Učitelju.
Posve je krivo u ime slobode zahtijevati nešto protuprirodno i protivno životu. Nepotpuno je uzimati u obzir slobodu bez odgovornosti jer sloboda kao čovjekova pozitivna i temeljna odlika čini čovjeka upravo odgovornim prema sebi i drugima, a ne neodgovornim i indiferentnim. Slijedimo li Katekizam Katoličke Crkve, vidjet ćemo da je sloboda „u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono […] čovjekova sloboda je ograničena i pogrešiva […] služenje slobodom ne uključuje govoriti i činiti što mu drago”. Dakle, čovjek može sagriješiti i protiv vlastite slobode i to uvijek čini kada slobodu doživljava autonomnom ili još gore – autarkičnom.
Nema sumnje da Crkva kao sakrament spasenja treba susresti svijet sa stavom otvorenosti. U konačnici ona živi u svijetu, ostvaruje svoje poslanje u svijetu, tako da je otvorenost Crkve prema svijetu pretpostavka njezina poslanja
Uvjerenja sam da sloboda ne može biti autonomna, ona je bitno teonomna. To postaje osobito jasno ako ju promatramo kroz logiku dara. Ako je dar, onda ima svoga darivatelja – korijen slobode je u Bogu. Ne mogu zamisliti slobodu bez njezina Izvora. S druge strane, čak bih se mogao složiti da je sloboda autonomna, ali onda treba imati na umu da svaka autonomija počinje i završava u teonomiji. Ono što se danas u liberalnom društvu podrazumijeva pod slobodom nije autonomna sloboda, nego autarkija i zbog toga imamo zahtjeve koje ste naveli u pitanju. Čovjek je mislio da će biti moćan i slobodan ako se oslobodi Boga, a vidimo da se dogodilo posve suprotno: čovjek je bez Boga postao bespomoćan i neslobodan, zarobljen svime onim čemu je trebao biti gospodar i što mu je trebalo služiti. Današnje društvo se odalečilo od svoga konačnog temelja, zbog toga i ima protuprirodne i protuživotne zahtjeve koji se ne napajaju na jedinom istinskom Izvoru, nego kopaju sebi „kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu” (Jer 2,13).
Prema nekim istraživanjima, danas se u zapadnim društvima više vjeruje društvenim nego vjerskim vrednotama. Zašto je vjera u Boga u tim društvima na nižim ljestvicama vrednota, te zahtijeva li takvo stanje određene reforme u Crkvi? Radi li se možda o krizi vjere?
Ukratko rečeno, vjera je čovjekov osobni stav kojim se predaje, povjerava i izručuje Bogu. Odlike današnjega zapadnog društva su interes, akcija, aktivizam i profit pod svaku cijenu. U takvome ozračju gdje su mjerila i kriteriji vrednota postali interes i profit, i to sada i odmah, ostalo je premalo mjesta za ono vječno, bezinteresno, temeljno, krajnje i bezuvjetno. U korijenu takvoga stanja nalazi se neravnoteža između akcije i kontemplacije, između vertikalne i horizontalne linije čovjekove egzistencije. Današnja kultura veliča horizontalnu liniju čovjekove egzistencije zaboravljajući da je ostvarenje egzistencije samo na horizontalnoj liniji u najmanju ruku fragmentarno, necjelovito.
Nevjerojatno je kako naše društvo kojemu je, kako veli teolog i filozof Paul Tillich, „nesigurnost postala predominantnom osobinom gotovo kao u najprimitivnijem razdoblju ljudskoga razvoja” ne uviđa potrebu za vertikalnom dimenzijom. Današnje društvo je izgubilo svoju dubinsku dimenziju i konačni temelj u susretu sa stvarnosti. Stvarnost koju si čovjek sam kreira postala je lišena transcedencije. Bog je jednostavno maknut iz društva i stvarnosti u kojima je čovjek postao bog.
Paradoksalno je, ali čini mi se očigledno da je u krutom kapitalističkom zapadnom društvu čovjek čovjeku u isto vrijeme i vuk i bog. Ova kratka analiza pokazuje da je u temelju krize vjere antropološka kriza, jer čovjek je jedini capax Infiniti, jedini sposoban za Božji govor i jedini sposoban dati odgovor na Božji govor. Nažalost, čini mi se da i neki članovi Crkve nisu lišeni ovih temeljnih osobina današnjeg društva, pa nam onda posreduju gole humanističke vrednote zaustavljajući se na njima, čineći tako od Crkve tek etički klub. Bilo bi smješno misliti kako se reforma, ili da budemo jasniji obnova Crkve, sastoji tek u reformi pojedinih ureda, institucija, premještaja ili trošenja vremena na nesvrhovite sastanke i iscrpljujuće susrete. Trajno autentičan život Crkve, od biskupa do posljednjega vjernika, njezina je najbolja i najtrajnija reforma.
Prošle je godine Njemački parlament ozakonio istospolne brakove, a nešto ranije su ispod talijanskog zakona o pobačaju bili potpisi i katolika kao i u Irskoj. Znači li to da su političari i stranke koji se definiraju kao (demo)kršćanski više podložni liberalnim nego kršćanskim vrednotama?
Ne bih želio, niti se osjećam kompetentnim u ovom osjetljivom razdoblju ulaziti u prosudbe istinskih vrednota stranačkih i političkih opcija, ali ono što mi se čini iz osobne percepcije i percepcije ljudi iz svakodnevnice je da su najsjajnije političke i stranačke „vrednote” interes, utilitarnost i briga samo za svoje dobro i to najčešće nauštrb drugoga, čega je pokazatelj demografska, ekonomska i politička slika našega društva.
Agresivna sekularizacija, neobuzdani relativizam, samo horizontalna linija ostvarivanja egzistencije sve više načinju i demokršćanske vrednote u društvu. Političari i stranke se bore za vlastito preživljavanje i ostajanje na vlasti zbog čega su skloni ulaziti u nezamislive koalicije te podizati ruke za zakone koji se protive kršćanskim vrednotama, čime ostaju samo formalno promotori kršćanskih moralnih vrednota, dok u stvarnosti djeluju posve suprotno. Mislim da se na taj način na pogrešno unosi politiku u vjeru i obrnuto. Nastavno na prethodno pitanje, možemo i ovdje kazati da kada se živi kao da Boga nema i kada su interes i profit glavne vodilje u politici onda je teško govoriti o vrednotama, stavovima, jasnoći i vizijama demokršćana.
Prvi udar svih društvenih promjena započinje u župama gdje su župnici svakodnevno suočeni s raznim izazovima suvremenoga pastoralnoga rada. Što mislite, koliko su uspješni u tome i ima li prostora za poboljšanje njihova pastoralnoga rada? Ima li među njima onih, ponesenih modernim trendovima, kojima je politizacija važnija od katehizacije?
Rekao bih da je prva i temeljna stanica svih društvenih promjena obitelj, a tek onda ostale institucije poput župe, škole i drugih javnih ustanova. Pastoralni rad ne može biti i nije jednak u svim župama, tako da će na pitanje o izazovu suvremenoga pastoralnog rada biti onoliko odgovora koliko ima i pastoralnih djelatnika koji vrše svoju službu u različitim župama. To osobito vrijedi u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja ima župe koje broje tek po nekoliko vjernika, što ukazuje na hitnu reorganizaciju pastoralnih jedinica kao svake pretpostavke ozbiljnoga, plodonosnog i gorljivog pastoralnog djelovanja. Vjerujem da bi ozbiljna i konkretna trajna formacija i permanentno obrazovanje pastoralnih djelatnika (klerika i laika) s jasnim ciljem mogla pridonijeti lakšem suočavanju s tim izazovima.
Jednako tako, smatram da imamo nejasne kriterije uspješnosti da bismo uopće mogli govoriti o uspješnosti pastoralnoga djelovanja. Osim toga, uspjeh ne mora biti neposredno vidljiv, ne mora biti znan, evidentiran i protokoliran. Uspjeh pastoralnoga djelovanja ovisi o mnogo čimbenika, a ne samo o pastoralnim djelatnicima. Mislim da bi za početak izvrstan uspjeh bio pokazati vjernicima kako pretočiti kršćansku vjeru u život, a ne smatrati je samo tradicijom i naslijeđem; uspjeh bi bio uvesti vjernike u misterije vjere, a ne slaviti Božić i Uskrs kao godišnja doba; pokazati im kako je vjera osobna odluka, kako vjerovati znači svako jutro se buditi i počinjati iznova biti svjestan toga da vjerujemo i što to znači, te kakve reperkusije ima vjera za naš život i živote naših bližnjih; pokazati da vjera znači život ukorijenjen u Boga Isusa Krista iz kojega onda proizlazi odnos prema Bogu, prema samome sebi i prema drugima.
Ne smijemo biti slijepi i tvrditi da zadnji dio Vašega pitanja nema veze sa stvarnošću. Ne znam koji su to moderni trendovi koji bi župnike mogli nagnati da katehizaciju, a nerijetko homiliju i propovijed zamijene politizacijom, da navještaj evanđelja koje je „savršenstvo nepropadljivosti”, kako ga naziva Ignacije Antiohijski, zamijene banalnim, površnim i prizemnim temama koje često završavaju sebeljubljem. Kateheza kao odgoj u vjeri treba upućivati na produbljivanje kršćanske vjere i kršćanskoga otajstva. Mjesta i prostore katehizacije i homilije trebalo bi braniti od politizacije, a ne ustupati ih ovoj potonjoj.
Danas su itekako primjetne liberalne i konzervativne struje u Katoličkoj Crkvi koje se u nekim važnim pitanjima kršćanskoga nauka i morala razilaze. Što mislite o tome?
Možemo zamisliti kako je to bilo npr. prije Drugoga vatikanskog sabora, u vrijeme njegova odvijanja ili pak nakon njegova završetka, pa i u nekim našim krajevima, o čemu postoje pisani tragovi. Pitanje liberalne i konzervativne struje u Crkvi je relativno pitanja, ako ga se ne kontekstualizira.
Da se poslužim jednim kratkim tumačenjem Josepha Ratzingera, kasnijega pape Benedikta XVI., kojega mnogi smatraju konzervativnim teologom, koji pripovijeda kako je na Saboru pripadao progresivnoj struji, ali tada biti progresivan nije značilo da se izlazi iz vjere, nego da je se uči bolje razumjeti, da je se ispravnije živi polazeći od izvora i čuvajući kontinuitet. Ako se neke liberalne i progresivne struje drže ovoga načela u stvarima vjere i morala te djeluju izgrađujuće, birajući teži put i uska vrata, naspram populizmu, onda mislim da mogu biti na dobrobit Crkvi i društvu. U suprotnom, povijest je pokazala kamo vode pothvati koji žive vjeru i moral prekidajući s izvorom.
Neki su skloni tumačiti poteze pape Franje kao promjenu ustaljenih crkvenih stajališta. Ipak, već je 1960. godine Ivan XXIII. kod imenovanja papom najavio kako treba otvoriti prozore Crkve prema suvremenom svijetu. Pokušava li danas isto učiniti i papa Franjo?
U jednome od prethodnih pitanja spomenuli smo da u Crkvi trebaju supostojati traditio i reformatio kako bi izbjegla autoreferencijalnost i kako bi se otvorila svijetu te pošla i na periferiju. Nema sumnje da Crkva kao sakrament spasenja treba susresti svijet sa stavom otvorenosti. U konačnici ona živi u svijetu, ostvaruje svoje poslanje u svijetu, tako da je otvorenost Crkve prema svijetu pretpostavka njezina poslanja. Crkva kao ona koja je na putu treba uvijek biti ona koja otvara putove koji čovjeka vode Bogu. To joj je poslanje.
Umjesto apologetske samoobrane Crkva mora ponuditi svoje specifične duhovne resurse, svoje duhovno blago svijetu koji je zaboravio na svoju vertikalnu dimenziju. Crkva bi trebala posredovati svijetu ono što se ne može čuti na drugim mjestima: na radiju, na internetu, televiziji, druženjima i organiziranim skupovima različite vrste. Zbog toga je Crkvi potrebna hrabrost bivovanja. Time bi ona (ponovno) zadobila svoju relevantnost, a stav unatoč svemu pokazao bi da je ona opet na visini svoje zadaće i svoga poslanja. Mnogi su već pokazivali da je papa Franjo papa kontinuiteta. Možda se diskontinuitet očituje tek u načinu govora, jeziku, mentalitetu, pristupu i nekim formalnim stvarima, ali nema sumnje kako je Kristova Crkva i po papi Franji uvelike prisutna u svijetu i u isto vrijeme više nego ikada otvorena svijetu.
Je li Crkva, prema Vašemu mišljenju, u svojoj hijerarhijskoj složenosti, svjesna veličine izazova koji ona ima u svijetu kao moralni autoritet?
Želi li zadržati svoju vjerodostojnost i ostati moralni autoritet u svijetu, Crkva si mora stalno posvješćivati da živi na granici između činjenice da je utemeljena na Kristovu misteriju te vođena Duhom Svetim i da je unutar povijesti povjerena ljudima grešnicima. To znači da je Crkvi potrebno trajno čišćenje i da u svjetlu Božjega suda mora uvijek biti spremna na samokritiku. Želeći evangelizirati svijet i sačuvati svježinu i snagu za vjerodostojan navještaj evanđelja, Crkva mora prvo evangelizirati sebe. Želi li druge uvjeriti da je moralni autoritet, tada će morati odustati od nekih društvenih vrednota kao npr. uspjeha pod svaku cijenu, posesivnosti, politizacije, stavljanja sebe na istu razinu s institucijama i pokretima koji ne upućuju na onkraj, a prionuti mesijanskim vrednotama kršćanstva kao što su ljubav, obraćenje, raspoloživost na trpljenje i nasljedovanje.
Drugim riječima, Crkva mora suočiti svoju idealnu sliku sa stvarnim licem koje ona danas predstavlja (prema enciklici pape Pavla VI. Ecclesiam suam). U životu Crkve moraju zajedno egzistirati dvije stvarnosti: traditio i reformatio, imajući na umu da tradicija treba biti nadahnjujuća i da tradicija ne znači konzervatizam, nego je usmjerena prema razvoju (DV 8). Stoga se može reći traditio est reformatio, odnosno renovatio. Ukoliko nedostaje jedna od ovih stvarnosti, Crkva će biti lišena svoje relevantnosti. Supostojanje ovih dviju stvarnosti pomaže Crkvi da se oslobodi pozitivizma i tradicionalizma te da bude otvorena svijetu i vremenu u kojemu ostvaruje svoju egzistenciju.
