Početna stranica » Stopama Bosne Srebrene

Stopama Bosne Srebrene

125 pregleda

Pred nama je ljeto i godišnji odmori koji će barem na dva – tri tjedna prekinuti rutinu užurbanoga života. Što najbolje odmara svakoga od nas, stvar je osobnih afiniteta koje usklađujemo s financijskim mogućnostima. Ipak se dogodi da netko prebaci svoje mogućnosti kako bi osigurao zavidan status kako na virtualnim tako i u stvarnim društvenim mrežama što na kraju rezultira samo nepotrebnim dugom i još umornijim duhom. Zato vas u ovom broju revije pozivamo da na To do listu godišnjih odmora upišete nekoliko destinacija koje će blagotvorno djelovati na duh i tijelo. A ni novčanik ne bi trebao osjetiti značajniju promjenu.

Kada smo započeli pisati o kulturnoj i vjerskoj baštini Franjevačke provincije Bosne Srebrene, jedine institucije koja spaja srednjovjekovnu s ovom današnjom BiH, stigao je prilog našega suradnika Ivice Raguža pod naslovom Protiv turizma. Ok, pomislih, različita mišljenja su uvijek dobrodošla. Nakon što sam pročitao ovaj sjajni prilog, mogao sam samo konstatirati da sam i sam protiv turizma u današnjem obliku. Postao je, u najmanju ruku, uvrnut, neprirodan i štetan. Čovjek ne posjećuje mjesta i stvari kako bi im se divio, kako bi se na trenutak s njima suživio, nego samo kako bi ih nezasitno konzumirao. Tipičan primjer ovoga dogodio se neki dan na Bistriku. Naime, u pročelju crkve sv. Ante nalazi se kip Pietà gdje se vjernici obično pomole i zapale svijeću. Došla su dva mladića i samo se naizmjenično fotografirali s kipom. Sada zamislite finalnu fotografiju koju će objaviti na društvenim mrežama ili pokazati prijateljima: kip majke koja s neizrecivim bolom u grču drži u krilu mrtvo tijelo svoga Sina i od uha do uha nasmijan mladić u šorcu! Bogu hvala pa da im još samo nije palo na pamet da okinu koji selfie s kipom! Eto, to je današnji turizam.

Zato vam preporučujemo da s poštovanjem pohodite neke od samostana i crkava o kojima pišemo. Oni stoljećima nepokolebljivo svjedoče kako su prošli kroz teška vremena, ali su odbijali pobjeći i svoga se odreći. Pronađite zgodno mjesto i u tišini se stopite s tom zemljom, crkvom, drvetom, brdom i u mislima ćete ugledati generacije i generacije naših predaka izboranih i izmorenih lica, ali u isto vrijeme radosnih i ponosnih jer su učinili sve što su mogli i što je vrijeme od njih tražilo kako bi ovu zemlju i svetinje ostavili nama u nasljeđe kojim ćemo se ponositi, koje ćemo voljeti i s ljubavlju i poštovanjem dijeliti sa svakim čovjekom s kojim nas je Bog posadio na ovom napaćenom i ponosnom tlu. Zbog toga im možemo reći: „Hvala!” Hoće li to isto moći nama reći buduće generacije?