Svetište Gospe Olovske najstarije je marijansko hodočasničko mjesto u ovom dijelu Europe. Tijekom svoje duge, burne i teške prošlosti prošlo je kroz mnoga iskušenja – od iseljavanja fratara zajedno s vjernicima, preko paljenja i razaranja do dugotrajne napuštenosti. Ipak, unatoč svim tim nedaćama opstalo je i ono je do dana današnjega mjesto žive molitve i pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji.
Samostan u Olovu prvi se put u povijesnim izvorima spominje oko 1380./1390. godine, što svjedoči o njegovu postojanju još u srednjovjekovnoj Bosni. Već u prvoj polovici 15. stoljeća nailazi se na svjedočanstva da je crkva bila hodočasničko mjesto posvećeno Blaženoj Djevici Mariji – najranije takvo svetište uopće na Balkanu. Od tada pa sve do konca 17. stoljeća olovsko svetište je doživljavalo najživlje i najburnije razdoblje svoga postojanja zbog velikoga broja hodočasnika iz svih dijelova Balkana. Međutim, tijekom bečkih ratova koji su donijeli katastrofalne posljedice za katolički puk u Bosni fratri se zajedno s vjernicima iseljavaju u Ilok. Početkom 18. stoljeća, u kolovozu 1704., zapaljena je olovska crkva zajedno s čudotvornom Gospinom slikom, samostanom te bogatom knjižnicom i arhivom. Unatoč tome, želja i potreba vjernika da dolaze na ovo sveto mjesto nije prestala. Sljedećih dvjesto godina dolazili su obavljati zavjete i paliti svijeće oko crnoga kamena, koji je danas jedini spomen na izgorjelu crkvu.
Tijekom 19. stoljeća, kada su se (ne)prilike u Bosni malo stišale, kod franjevaca se javila želja za obnovom Gospina svetišta. Osamdesetih je godina tako napravljena drvena crkvica, toranj i baraka za vjernike. Otkriveni su i temelji stare crkve i samostana na koje se htjelo graditi novu zidanu crkvu, ali ipak zbog nedovoljne istraženosti temelja vlast nije dopustila takvu gradnju. Drvena crkva, toranj i baraka nisu izdržali ni trideset godina. Crkva se naime srušila 1913. godine, a u vrijeme ratnih godina, urušilo se i sve ostalo. Svetište je ponovno ostalo tek na ruševinama.
Napokon je 1923. godine formiran odbor za gradnju nove crkve. Odbornici su s velikim zanosom uspjeli isposlovati da se već sljedeće, 1924. godine, na Veliku Gospu blagoslovi temeljni kamen, iako nisu bili pribavljeni ni nacrti ni dozvole ni sredstva za gradnju. Jedni su tada htjeli crkvicu od tridesetak kvadratnih metara, samo da bude od čvrstoga materijala. Drugi su, ustrajni u ideji da nova crkva treba odražavati povijesnu važnost svetišta izradu projekta povjerili Karlu Paržiku (1857. – 1942.), poznatom i slavnom bosanskohercegovačkom arhitektu češkoga podrijetla. On je nakon rada u Beču došao u Bosnu, gdje je tijekom gotovo 60 godina djelovanja projektirao u historicističkom stilu javne, stambene i sakralne građevine. Njegov je projekt tada premašivao predviđena sredstva pa se i početak gradnje sve više odgađao. Akcija je uspješno krenula tek 1929. godine kada se u nju uključio fra Ljudevit (Lujo) Zloušić i u njoj ostao sve do svoje smrti, punih 40 godina djelovanja. Novi odbor, u kojem je bio i fra Lujo, 1930. godine prihvaća Paržikove nacrte i odlučuje crkvu graditi u fazama.
Paržikova ideja i njezin tehnički opis
Budući da je Paržikova projektna dokumentacija izrađena 1925. godine, njezina ovogodišnja stota obljetnica nam pruža jedinstvenu priliku da kroz prizmu građevinske struke iščitamo nacrte i osvrnemo se na dokumentaciju kojom je prije jednoga stoljeća započeo jedan novi zanos utemeljen na nadi da će ova kuća molitve postati utočište svima onima koji od Gospe traže snagu za svoje životne putove.
Prema tim spomenutim Paržikovim nacrtima crkva je tlocrtno zamišljena kao jednobrodna građevina čiji je središnji dio iznutra duljine 21,20 metara i širine oko 6,25 metara.
Gotovo kvadratnim proširenjem u centralnom dijelu (osnih dimenzija 8,80 x 8,90 metara) može se iščitati želja arhitekta da u tlocrtnoj dispoziciji blago naglasi oblik križa. Iznad toga dijela se uzdiže kvadratna kupola čiji je najviši vrh na oko 20 metara iznad kote platoa crkve, a natkrivena je četverostrešnim krovom.
Ispred glavnoga ulaza crkve nalazi se trijem s masivnim stupovima, a iznad ulaznoga prostora kor koji je natkriven polukružnim svodom. Prezbiterij je u odnosu na lađu (brod) povišen za tri stepenice te je također natkriven polukružnim svodom. Svodovi ulaza, kora i prezbiterija natkriveni su dvostrešnim krovovima. Iza prezbiterija nalazi se polukružna apsida unutarnjega polumjera 3,15 metara.
S obzirom na vrijeme gradnje i poznate tehnike gradnje u to vrijeme, olovska crkva je, kao i većina sakralnih, ali i drugih građevina toga razdoblja, projektirana kao klasična kamenom zidana konstrukcija čiji su zidovi debljine od 60 do 80 cm.
Uz crkvu su dodatno predviđene i četiri kule, po jedna na svakom njezinu kutu, a koje su povezane trijemovima uzduž bočnih zidova glavnoga središnjeg dijela crkve. Kule su pravokutnoga tlocrtnog oblika osnih dimenzija 3,20 x 4,30 metara sa zidovima konstantne debljine od 50 cm. Kule su natkrivene četverostrešnim krovom čiji je vrh na oko 14 metara iznad platoa crkve.
Donedavno su bile izgrađene dvije od ukupno četiri predviđene kule, od kojih je jedna, ona prednja, zapadna i prva izgrađena, posvećena fra Matiji Divkoviću, ocu bosanskohercegovačke književnosti, a druga, prednja, istočna i druga izgrađena posvećena fra Luji Zloušiću, graditelju i štovatelju Gospina svetišta u Olovu. Danas, dok traje sanacija i obnova crkve zidaju se i druge dvije kule te bočni trijemovi i jaki kontrafori koji će dodatno učvrstiti i stabilizirati cijelu crkvu.
Dovršetkom tih započetih radova – izgradnjom stražnjih kula, kontrafora i trijemova – crkva bi, nakon sto godina i više faza građenja, bila najbliže svome izvornom, zamišljenom i projektiranom obliku.
Ipak, prema originalnom projektu, predviđen je i zvonik na zapadnoj strani crkve povezan s prednjom zapadnom kulom kvadratnoga tlocrtnog oblika osnih dimenzija 3,75 x 3,75 metara, sa zidovima debljine od 75 cm. Zvonik bi, kao i kule, trebao biti natkriven četverostrešnim krovom čija je najviša točka na oko 26 metara iznad platoa crkve.
Na istočnoj strani crkve, nasuprot zvoniku, prema Paržikovim nacrtima, zamišljena je jedna manja kula koja bi bila povezana s prednjom istočnom kulom. Osim toga, projektom su ispred zvonika i manje istočne kule predviđena još dva trijema s kontraforima koja bi zvonik i manju istočnu kulu povezali s druge dvije manje kule. Sve tri manje kule su kvadratnoga tlocrtnog oblika, čije su osne dimenzije jednake dimenzijama zvonika (3,75 x 3,75 metara). Manje kule bi također trebale biti natkrivene četverostrešnim krovom čiji bi vrh bio na oko 7,5 metara iznad platoa crkve.
Crkva i kule su, prema originalnoj projektnoj dokumentaciji, temeljeni na trakastim temeljima s trakama koje su 20 cm šire od zidova, a zvonik također na trakastim temeljima pri čemu su trake 40 cm šire od zidova.
Budući da je crkva, zbog svoje povijesne važnosti, proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, njezina obnova i nadogradnja predstavljaju vrlo zahtjevan i složen zadatak jer, osim zadovoljenja građevinskih propisa i ostvarenja zahtijevane nosivosti i stabilnosti, podrazumijevaju i suradnju više različitih struka kako bi se uz njezinu pouzdanost očuvala i njezina povijesna vrijednost.
Dok danas s oduševljenjem gledamo i čitamo nacrte olovske crkve u jednom pismu koje fra Arkanđeo Grgić, na čiji je poticaj Paržik i izradio nacrte nove crkve, piše fra Luji vidimo tadašnju Paržikovu posvećenost ovom projektu, ali i želju za njegovim ostvarenjem. Fra Arkanđeo piše ovako: Drago mi je da sam ih (tj. planove olovske crkve) ja s Paržikom sastavljao. Cijele sam sate s njim o tome konferirao u Sarajevu. Triput smo po zimi išli i na lice mjesta u Olovo da vidimo teren. Paržik veli da je to njegov najljepši plan što ga je do sada učinio i da bi mu vrlo drago bilo da se izvede.
Sto godina od izrade prvih nacrta nove crkve nije samo jubilej struke nego jubilej i svjedočanstvo nade, ustrajnosti i žive vjere jednoga Božjeg naroda da se ova kuća, premda gradi ljudskim snagama, ipak temelji na Božjoj providnosti jer, kako kaže psalmist ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji (Ps 127,1).
Marina Jurić
