Početna stranica » Srednjovjekovna crkva u Milima

Srednjovjekovna crkva u Milima

451 pregleda

Izgradnja crkvenih objekata bosanskih franjevaca u srednjem vijeku bila je najintenzivnija u 14. i 15. stoljeću. U tom je razdoblju, sudeći prema pisanim svjedočanstvima, izgrađeno stotine crkava i kapela te više desetaka samostana. Sačuvao ih se zanemariv broj.

Njihov nestanak započeo je osmanskim osvajanjem Bosne (1463) tako da ih je do početka 19. stoljeća preostalo tek nekoliko. Neznatan dio ih je arheološki istražen, uglavnom onih, za svoje vrijeme, reprezentativnih.

Jedna od prvih znamenitijih franjevačkih crkava podignuta je u srednjovjekovnim Milima kod Visokoga. Crkva, posvećena sv. Nikoli, izgrađena je oko god. 1340. kada je uspostavljena Bosanska vikarija, a dao ju je, uz franjevački samostan, podići ban Stjepan II. Kotromanić (1292–1353) sa željom da u njoj bude pokopan. Crkva je u međuvremenu postala i krunidbeno i grobno mjesto bosanskih vladara. U njoj je okrunjen i kralj Tvrtko I (1377). U Milima su se održavali bosanski državni sabori. Samostan je bio sjedište bosanske franjevačke kustodije, a vjerojatno i Bosanske vikarije; on je bio također „povjerljivo mjesto” (locus credibilis) gdje su se čuvale vladarske i druge javne isprave.

Po nekim sačuvanim zapisima da se zaključiti da je nedaleko od Mila postojala još jedna franjevačka kuća, u Podvisokom, s crkvom sv. Marije.

Gdje su se nalazili Mili utvrđeno je tek u novije vrijeme. Pojedini povjesničari su ga locirali u više mjesta sličnih naziva: kod Kaknja, Jajca, Milodraža, Modriče, Ključa… Posebnu teškoću je od početka 17. st. izazvalo poistovjećivanje Mila sa srbijanskim Mileševom. Tek su, ne tako davno, arheolozi Đuro Basler i Pavao Anđelić (1970, 1973) utvrdili da su Mili zapravo na prostoru današnjih Arnautovića kod Visokoga koji to ime nose od 18. st.

Nakon osmanske okupacije Bosne, spomen samostana Mili/Visoko nalazimo u više različitih zapisa. God. 1493. i 1506. spominje se franjevačka kustodija Sv. Nikole u Milima; god. 1539. u crkvi sv. Nikole pokopan je mletački poslanik koji je išao u Carigrad i preminuo u Visokom; biskup fra Franjo Baličević sa svoga pohoda po Bosni (1600) bilježi da je crkva „zvana kraljeva kapela”, lijepa ali „nije osobito velika”, da je „samostan od starosti ruševan”, ali ga Turci ne daju popraviti, dok je „sakristija dobro opskrbljena s mnogim kaležima i paramentama”; nadalje u jednom zapisu stoji da je crkva popravljena 1671. zahvaljujući novčanoj pozajmici. God. 1688. Visočki franjevci zbog teških uvjeta odlaze u Gradišku u Slavoniji, a u samostanu ostaje samo gvardijan. Sudbina samostana zapečaćena je 1697. nakon prodora Eugena Savojskoga koji je sa sobom poveo većinu katolika. Franjevci su u Gradišci utemeljili samostan i nastavili duhovno skrbiti za oko 7000 katolika.

Crkva sv. Nikole u Milima

Lokalitet Mili s porušenom crkvom sv. Nikole pao je u zaborav, a od 18. stoljeća, kako je spomenuto, nosi naziv Arnautovići. Godine 1909. i 1910. arheolog Karl Patsch, kustos Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, prvi je proveo iskopavanja vjerujući da će tu naići na ostatke neke rimske građevine. No on je otkrio temelje srednjovjekovne crkve i grob kralja Tvrtka I. unutar crkve. Nažalost, ta dokumentacija o iskopinama nikada nije objavljena niti je primjereno pohranjena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Nejasno je zašto se to dogodilo. Tek sredinom 50-ih i napose 60-ih godina 20. Stoljeća u žarište interesa arheologā dolaze iskopani nalazi Karla Patscha u Milima koji su deponirani u Zemaljskom muzeju. Irma Čremošnik tako piše o nakitu (1951), a Pavao Anđelić o kraljevskim grobovima (1962). God. 1969. u Zemaljskom muzeju je otkriven i izvorni Patschov plan otkopanih ruševina u Arnautovićima (Milima) gdje je identificiran tlocrt temelja crkve, što je obradio i publicirao Đuro Basler (1970). U međuvremenu je općina Visoko otkupila zemljište radi bolje zaštite lokaliteta. Konačno,skupina arheologa – Ljiljana Tomičić, Nataša Šahinović, Tihomir Glavaš, Zvonko Bojčić – pod vodstvom Pavla Anđelića, krenula je u revizijsko iskopavanje (1976). Taj posao je nastavljen i 1977, te u manjoj mjeri 1978. Ruševina je konzervirana (1977. i 1979). Rezultate istraživanja Pavao Anđelić je publicirao (1980). Identificirane su tri crkvene zgrade na istom lokalitetu: jedna starija romanička crkva te dvije gotičke (starija i mlađa) koje su bile vezane uz franjevački samostan. Zbog nebrige dogodilo se da je prilikom gradnje pruge Šamac – Sarajevo preko lokaliteta išla privremena trasa pruge a potom seoski put koji je kasnije asfaltiran.

U okviru temelja gotičke crkve sv. Nikole iskopavanja su, dakle, utvrdila postojanje starije romaničke crkve: bila je to uzdužna  građevina s polukružnim apsidalnim završetkom, orijentirana istok – zapad. Uočljivo je da je zgrada imala velik broj kontrafora, tj. podupirača zidova. Bila je posvećena sv. Kuzmi i Damjanu. Niz indicija upućuje na to da je crkva podignuta u 12. st. i da pripada razdoblju rane romanike.

Starija gotička crkva je uzdužna građevina s apsidom u formi istokračnoga trapeza, s jakim podupiračima (kontraforima). Apsida toga tipa karakteristična je za gotičko graditeljstvo svuda u Europi, što se reflektiralo i u Bosni zahvaljujući franjevcima koji su inače u Europi bili glavni promicatelji toga stila – i to jednobrodnoga dvoranskog tipa (franjevačka gotika). Uzmu li se u obzir izrazito debeli zidovi i snažni podupirači moguće je pretpostaviti da je crkva imala svod. Ona je, kako je već spomenuto, sagrađena 1340. godine.

Kasnije je podignuta velikagotička crkva, ustvari je to bilo prostorno proširenje postojeće crkve sv. Nikole. Teško je utvrditi kada je to učinjeno i otkriti razloge za to. Vjerojatan odgovor krije se u činjenici da je u starijoj crkvi izgrađena velika kraljevska grobnica u kojoj je pokopan kralj Tvrtko I (1338–1391). Prostor za liturgijska događanja je smanjen. To je motiviralo franjevce dagrade novu crkvu radi povećanja prostora. Gradnja se mogla dogoditi ubrzo nakon Tvrtkove smrti (1391), a možda i malo ranije. Starija gotička crkva postala je prezbiterij mlađe crkve.

Velika gotička crkva prostorno je u cijelosti obuhvatila romaničku i stariju gotičku, zatim novopodignutu prostranu lađu, približno kvadratičnoga oblika, i dograđenu sakristiju sulazom u prezbiterij, a to je sada ustvari prostor starije crkve. Ona je prilikom gradnje velike crkve adaptirana. Nivo poda podignut za oko 60 cm, a uz južni i sjeverni zid izgrađena su po tri snažna pilastra. U velikoj crkvi zbog unutarnjega raspona između zidova (preko 14 metara), koji je i do tri puta veći nego u starijoj crkvi, bio je, vjerojatno ravni strop, a ne svod. Neki kameni ulomci sugeriraju gotičke prozorske okvire, a jedan natprozornik upućuje na moguću gotičku biforu. Sve to potvrđuje bogatu umjetničku arhitektonsku obradu u prostoru crkve. Iznad sakristijskih vrata, kao i lijevo od ulaza u crkvu, nađeni su ulomci žbuke koji ukazuju na zidne slike u fresko tehnici. Sudeći po mjestima gdje su nađeni ti ulomci, moguće je zaključiti nanajmanje dvije takve zidne slike, izvedene vjerojatno u prvoj polovici 15. stoljeća. Iako ne znamo mnogo o umjetničkom uređenju unutrašnjosti crkve sv. Nikole, ipak treba spomenuti činjenicu da su posredstvom vikara Bosanske vikarije, fra Filipa Dubrovčanina, između 1459. i 1462. od dubrovačkoga slikara Lovre Dobričevića (1420–1478) naručena i izvedena tri politpiha (višekrilne oltarne slike) za crkve u Bosni. Budući da je sjedište Vikarije bilo u Milima a naručilac vikar,  opravdano je zaključiti da je jedna od tih narudžbi stigla upravo u crkvu sv. Nikole.

Arheološko područje Mile / Arnautovići 2003. proglašeno je nacionalnim spomenikom, ali i danas vapi za boljom zaštitom od daljnje devastacije. Nadati se je, konačno, većem razumijevanju odgovornih za kulturno-povijesno nasljeđe u Bosni i Hercegovini!