Biste li za sebe rekli kako ste u potpunosti sretni? Možda biste rekli da ste donekle sretni ili dovoljno sretni, ali ne naročito.
Često stječemo dojam kako je trajna sreća daleko, praktički nemoguća, te kako joj se ne treba nadati u ovom životu. Kada smo natjerani suočiti se s vlastitom tugom postajemo uznemireni, osobito kada je to u suprotnosti sa životom kakav je predstavljen u Evanđelju. Uvijek iznova čujemo kako se propovijeda: Gospodin obećava nevjerovatnu sreću onima koji dolaze poslije njega. „Ja sam došao da imaju život i da ga imaju u izobilju.” (Iv 10,10)
Ipak, čini se kako vrlo malo ljudi uživa u tom životu u izobilju. Mnogi od nas rad na unutarnjoj sreći ostavljaju po strani. Umjesto toga se zadovoljavamo malim zadacima koji nam daju dojam kako smo konstantno zauzeti nekim poslom.
Umjesto da radimo na tome da budemo istinski sretni i u skladu s tim uređujemo svoje živote, odlučujemo biti „zaposleni”. Ustaljeni odgovor na pitanje „Kako si?” u svakom razgovoru postao je „Zaposlen!” ili „Strašno zauzet!” No, nakon što čujemo ovaj odgovor po tko zna koji put u danu, pitanje koje se prirodno nameće glasi: „Zašto?”
Mnogi od nas na sebe preuzimaju mnogo obveza jer osjećamo kako samo na taj način možemo opravdati svoje postojanje. Onda se počinjemo osjećati neispunjeno i izgubljeno. Mislili smo kako imamo bogat i ispunjen život, ali smo negdje, između svih zadataka koje svakodnevno obavljamo, shvatili da nemamo. Tada se javlja tuga i počinjemo preispitivati svaku misao:
- Sada je 10:45, a ja sam već pomislio na ručak. Jesam li gladan ili samo tjeskoban?
- Vozim se na posao, a telefon mi se iz nekoga razloga stalno gasi. Ne mogu nikoga zvati i ne mogu slušati podcaste. Je li mi dosadno ili sam jednostavno tužan?
- Moj prijatelj stalno otkazuje naše dogovore, a ja odmah iskoristim priliku da nadoknadim čišćenje kuće, popričam s bratom i pogledam emisiju. Jesam li učinkovit ili se samo plašim biti sam?
Mnogo je lakše upustiti se u grozničavu aktivnost, nego osluškivati dubine svoje samoće. Stoga dane radije ispunjavamo sitnicama koje će nam zaokupirati misli. Cjepkajući svoj život – raspoređujući ga među bezbroj zadataka – jedva se suzdržavamo od jezive sumnje da možda ništa od toga zapravo nije važno.
Sve trčanje naokolo odvraća nas od stvarnosti naših života. Naizmjenično uznemireni i paralizirani svojom nesposobnošću da učinimo bilo što značajno, odustajemo od toga da budemo stvarni protagonisti u drami našega postojanja. Umjesto toga, postajemo samo promatrači. Ovo se na prvu čini kontraintuitivnim. Čovjek pomišlja kako će se zbog svih aktivnosti osjećati angažiranijim i osnaženijim. Umjesto toga, događa se suprotno. Često se na kraju osjećamo zarobljeno pretjeranom predanošću i spriječeni smo poduzeti značajnije korake.
Što god ovo preda mnom bilo, to nije pravi život. To je proizvoljno. To je nesreća. Moje pravo ja i moj pravi život leže negdje s druge strane sadašnjeg trenutka. Preko tih stvari treba preći, svladati ih i zaobići. Ako na kraju nešto naučim, bit će to usprkos njima, a ne ono što je došlo od njih.
Da stvar bude gora, ovo bježanje često dolazi u paru sa svojevrsnim čarobnim razmišljanjem o budućnosti. Ljudi su obično nezadovoljni sadašnjošću, nadaju se što bržem dolasku budućnosti i na kraju – zbunjeni su pitanjem kako doći odavde do tamo.
Iako smo možda naučili živjeti život koji je raspršen i dezintegriran, misli o nekom boljem životu će se uvijek pojavljivati. Ovako opisan život nije „život u izobilju” obećan od Gospodina.
Što treba učiniti?
Umjesto da izvana tražimo neku shemu samopomoći kako bismo pronašli smisao života, katolička nas tradicija upućuje da se vratimo stvarima od kojih smo odvraćali pogled. Stvarni život nije drugdje. Ovdje je i sada, a njegovo pravo značenje treba prvo otkriti, a zatim slijediti. Nisu samo „vanjske stvari” te koje treba prilagoditi (gubitak težine, sigurnost posla, stanje u životu), niti je potrebno zamijeniti postavu likova u svom životu (ukućani, nadzornik na poslu, dečko ili djevojka). Te promjene malo znače bez unutarnje transformacije.
U konačnici, čovjek je taj koji mora promijeniti svoj pristup smislenim stvarima koje ispunjavaju njegov život. I neće biti sretan dok to ne učini.
